Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Virtualni svijet: „Prijatelj današnje djece ili najveća opasnost djece“

Podijeli sa prijateljima!

dijete na racunalu

Današnje dijete gotovo da i ne zna što je to igra u grupi. Jako je teško odgajatelju i učitelju organizirati rad za djecu u grupama kako bi sa njima realizirao neku društvenu igru. Prijatelj današnje djece je ekran, u običnoj ili full HD rezoluciji. Oni predstavljaju nijemi spoj u kojem nema dijaloga, razmjene lijepih riječi. Ako već treba nešto reći, onda se iskoristi tastatura da se pošalje poruka, i opet muk.

Kroz rad na računalu, djeca uče na zabavan i zanimljiv način o tome kako koristiti informatičku tehnologiju. Istovremeno, razvoj informatike, njezina interaktivnost i povećane mogućnosti komuniciranja, sve više predstavljaju rizik za sve korisnike, a ponajviše djecu.

U posljednje vrijeme djeci je najprivlačniji internet i sve mogućnosti koje on pruža.Roditelji se istovremeno suočavaju s time da njihova djeca znaju o računalima više od njih te da, između ostalog, odrastaju u virtualnom svijetu koji je puno različitiji od onog koji oni poznaju. Na taj način zahtjevi i odgojna uloga roditelja postaju kompleksniji i predstavljaju sve veće izazove pred njih u pružanju podrške i osjećaja sigurnosti djeci. Roditeljski strahovi proizlaze s jedne strane od nepoznatog, ali s druge strane su opravdani. Iako je dijete za računalom, u svojoj ili dnevnoj sobi, ne znači da nije u opasnosti. Koliko je virtualni svijet postao opasan govori nam podatak da su se već registrirali i prvi ovisnici o video igrama. Prvi Centar za odvikavanje otvoren je u Amsterdamu, gdje su smještene mlade osobe, ovisnici. Cilj terapije je da “očisti” mozak od imaginarne spoznaje svijeta, ovisnicima nisu dostupni nikakvi elektronski uređaji pomoću kojih se može ostvariti bilo koji kontakt. Osnovna terapija je komunikacija sa živim čovjekom, jer takvi ovisnici gube osjećaj komunikacije sa živim svijetom. Na roditeljima je da pokušaju što prije ostvariti veću i bolju komunikaciju sa svojim najdražim, nastojati provesti što više vremena zajedno, probuditi kod djece osjećaj za socijalizaciju i zajedničku igru i zabavu. Da bi svima bilo ljepše…

Nitko danas ne osporava korištenje računala i drugih medija, ali potrebna je određena samokontrola. Svi ti mediji su nam korisni i preko njih možemo dosta toga naučiti, ali u velikoj količini korištenja ona nam truju živčani sustav i postajemo manje sposobni u svemu.

Najveći naglasak stavio bih na internet koji u sebi objedinjava sve medije.  Internet je virtualni ambijent koji je danas puno više od baze podataka. Internet je postao mjesto gdje se ostvaruju virtualna druženja i virtualni odnosi te se stvara virtualni svijet.

Virtualni svijet osobito utječe na mladog čovjeka koji još nije izgradio svoj osobni socijalni identitet, a za sve korisnike postavlja pitanje zaštite njihove privatnosti. Virtualni svijet omogućava čovjeku svakakve uvjete i vrste uživanja u njemu. Koristi se raznim načinima da privuče čovjeka k sebi i da ga omami svojim raznim ponudama koje mu nudi. Čovjek nesvjestan opasnosti pristaje na sve i ne vidi gdje ulazi, na koja vrata kuca te što ga tamo čeka. Nijedan virtualni svijet ne može zamijeniti interpersonalnu komunikaciju koju čovjek izgrađuje sa drugim čovjekom direktno. Preko direktne komunikacije ostvaruju se razna prijateljstva, stječe se iskustvo u razgovoru s drugim ljudima, čovjek se uči otvarati drugima i postaje otvoren drugima. Tada čovjek postaje čovjekom, tj. „društveno biće“ koji i jest to po svojoj definiciji. U virtualnom svijetu čovjek postaje zatvoren u svoj svijet i živi životom koji je izmišljen i maštovit. Ono što ne može u stvarnosti ostvariti to ostvaruje u virtualnosti, ne shvaćajući da ga to sve više vuče u propast sebe i svoje osobnosti. Svima nama je jednom došlo da uđemo u taj svijet i nikad ne izađemo, ali jesmo li se ikad zapitali tko bi nam u slučaju nesreće i nevolje mogao pomoći u virtualnom svijetu. Da li smo se ikad zapitali:“Tko je moj 'bližnji' u tome novom svijetu?“, “Postoji li opasnost da budemo manje prisutni onima koje susrećemo u našem svakodnevnom životu?“, “Postoji li opasnost da budemo rastreseniji, jer je naša pažnja fragmentarna i zaokupljena svijetom 'različitim' od onoga u kojem živimo?“, “Imamo li vremena da kritički razmišljamo o našim odlukama i njegujemo ljudske odnose koji su doista duboki i trajni?“ ...

Odgovarajući na ova pitanja iz virtualnog svijeta čovjek se dovodi pred zid, te pokušava pronaći izlaz na svaki način. U svoj toj strci pri potrazi za izlazom čovjek nije svjestan koliko je duboko upao u problem. Jedini izlaz iz svega toga je samokontrola i postepeno odvikavanje od virtualnog svijeta. Čovjek je najsretniji dok je u društvu, kad nije u društvu čovjek postaje zatvoren i psihički i fizički, a tada je spreman da ode u veliku krajnost te da na sebe digne ruku.

Napisao: Krešimir Lončar

 

Podijeli sa prijateljima!