Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Gajtan Krištić u književnosti

Podijeli sa prijateljima!

16425244 10206277793142750 430214387 n

Život posije u svakom mjestu ponekog osobenjaka posrnulog pod svojom zvijezdom, guranog usudom prsta sudbine. Zovu ih komendijašom, klaunom, kumom, pajdom, lerom, redikulom... ali je svako krnje jer ne može prožeti svu lepezu njihova lika.

 

O svakome bi se dalo napisati priču, roman. I mnogi su ušli u književnost, a da književna fikcija nije dovoljno prozračila njihov boemski duh. Imotska krajina poznaje ljude na granici zbilje, poput Marijana iz Vira, Mate Starinskog, Gajtana... Stariji se zasigurno sjećaju Gajtana, Ivana Krištića, sina Stipana i Anđe, nesuđenog fra Gajetana, koji je s brimenom od 75 godina na leđima prije pola stoljeća iz našeg grada i sela otišao u legendu.

Gajtan

Prema nekim autorima (klarisa Petričević), nadimak mu dolazi po ukrasu na jaketi turcizmu gajtanu (gajtan – tur. 1. upredena ili upletena višestruko usukana nit koja služi za porubljivanje, vezivanje ili kao ukras na odjeći; trak, uzica, uže, vrpca. 2. provodnik, kabel). Poznat je po svojim govorima, prisutan je na svim krštenjima, vjenčanjima i ostalim svečanostima diljem Imotske krajine, a i šire. Više imotskih pisaca spominju ga u svojim djelima, kao npr.: Dinko Štambak, fra Vjeko Vrčić, Ruža Maras, Ivan Raos, fra Aleksandar Ribičić, Mila Đekić, Zlatko Tomičić, klarisa Anka Petričević, Petar Gudelj, Mladen Kljenak, Milan Puljiz, Cvitan Milas, Drago Maršić, Mario Bilić, Dragica Zeljko Selak...
Spominje se i u dvotomnoj monografiji Gordane Turić U temelju kamen (sv. I., Drugi svjetski rat i poraće, Zagreb, 2000.) kao žrtva komunističkog režima, uz napomenu: "Gajtan je bio boem, dobričina, redoviti posjetitelj svih derneka, na kojima bi obvezno održao i pokoji govor. Glavom je platio, pokazalo se, običaj da kao "narodna luda" govori upravo ono, što narod misli. Najzaslužniji je, što je, prema njegovom predviđanju, "da će partizanka Vida (spomenik u Imotskom) ubrzo dobiti zapovijed, da nestane iz Imotskog", to ruglo Imotskoga zaista i uklonjeno."
A svakome tko postane živom legendom pripisuju mnoge zgode koje i nisu istinite. Tako i o Gajtanu pričaju kako je odgovarajući misu ponavljao i fratrove psovke, kako je 'lizao oko Vide počinjući uvijek riječima: ,,Seko Vido, ne želin ti zla koli' seki Ani, ali odnit će i tebe đava..." Pričaju tako da je nakon svjetskog rata Gajtan poručio graditeljima novog kamenog mosta preko Vrljike: ,,Pametno ste učinili što ga premošćujete poprijeko, s jedne na drugu obalu, a da ste krenili uzvodno, nikad taki most ne bi napravili!" Međutim, tu sam anegdotu pronašao kao prvu u knjižici ,,Smješice" Nikole Šimatovića objavljenoj daleke 1887. godine. Možda ju je kao student Gajtan i pročitao te je se prisjetio na Kamenu Mostu.
Tako je Gajtan već ušao u književnost. Ako ga mladi literati više i ne budu utkivali u svoje zapise, jer je suvremeno pamćenje krhko, njegovo će mjesto jamačno preuzeti neki novi pučki tribun, ovodobni Pomet, novorođeni berekin, južnohrvatski Petrica Kerempuh, čijim gestama će narod progovarati, tražeći kroz te pučke smijurijske rituale oduška, makar se u strasti za sočnim osmijehom i porugom zna prijeći i sve granice, poniziti ionako pokleklu osobnost vandrokaša kroz čija se usta prohtjelo zboriti.
Gajtan nije samo mitska, već i zbiljska osoba, pa na kraju evo i životopisnih činjenica uz 125 godina rođenja i pola stoljeća od njegove smrti. Rođen je 22. srpnja 1888. godine u Podbablju, a umro je 19. prosinca 1963. godine u rodnom zaselku Hršćevani župe Podbablje. U mojim ranodječačkim krhotinama uspomenama vidim ga u kutu sobe kad je na večernjim sijelima uvijek bio spreman na pustolovne plovidbe. Nisam imao čuti da je nekome činio zlo, makar danas njegovo ime breca u narodu pomalo pogrdnim zvukom. Neka ovaj mali zapis da malo mira njegovoj duši za toliko darovanih zalogaja smijeha ispod škriljke Božje kazne. Knjižica s književnim tekstovima u PDF izdanju bit će dostupna ovih dana na više imotskih i podbapskih internetskih portala.

Brk, lula i bijela košulja

FOTO ZAPIS IZ PROŠLOSTI
Zadnjeg dana svake godine u rane večernje sate eksplozije i pucnjevi „mačkula" i dinamita, pušaka i ostaloga vatrenog oružja odjekivali su dolinom Imotskog polja. Tada bi sve stanovništvo izlazilo pred kuće i osluškivalo koje je selo najuspješnije organiziralo doček novoj i ispraćaj staroj godini. U svakom se selu unaprijed znalo zborno mjesto gdje
bi se sakupljao svijet. Tu bi se u poslijepodnevne sate sakupljali ljudi iz nekoliko sela, pjevali, igrali i do kasne noći i pili vino iz bukara. Mlađarija bi za to vrijeme igrala kola u kojem bi iznosili vrline pojedinih momaka i djevojaka.
Paunovo se kolo redovito igralo u Zmijavcima, dok se Podbablje i Grubine, Vinjani Gornji i Donji imali svoja posebna kola. Stariji su nastojali privući na sebe pažnju drugim vidljivim znacima. Na prvo je mjesto dolazila lula đuzelača na kojoj je ponekad bilo više od jednog kilograma toka, kovanog novca i ostalog ukrasnog materijala. A tek kamiš?
- duži od metra!
Na ovom „sajmu vrijednosti" za muškarce je mnogo vrijedio dobro njegovan brk. Za njima nije smjela izostati ni košulja bijela kao labud. Na leđima koporan i na nogama opanci s izvezenim terlucima bili su posebno vrijedni.

Slobodna Dalmacija, Split, 1. siječnja 1963.

PRIPREMIO: Mladen Vuković

Podijeli sa prijateljima!