Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Izabrane pjesme Ivana Bitange Šujana

Podijeli sa prijateljima!
bitanga žrvanj web
Naklada Bošković Split i Ogranak Matice hrvatske iz Podstrane objavili su dvanaestu zbirku stihova Ivana Bitange Šujana "Žrvanj". To je izbor stihova iz prethodnih zbirki koji će biti predstavljen 6. studenoga 2018. u 18 sati u područnoj knjižnici Marka Marulića (kod Općine Podstrana, Trg Franje Tuđmana 3), te 24. studenoga u 19 sati u Pučkom otvorenom učilištu u Imotskom. Kao pogovori u knjizi su tiskani tekstovi Zlatka Tomičića, Petra Gudelja, Mare Pezo, Ivice Šušića i Mladena Vukovića, a portret autora nacrtao je Augustin Kujundžić. Prenosimo tekst Ivice Šušića.
PJESME KOJE SAME SEBE PJEVAnJU 
 
Ovo je izbor iz jedanaest zbirka pjesama Ivana Bitange Šujana nazvan „Žrvanj“. Probrane su pjesme počevši od onih iz mladenačke knjige „San u ogorju“ (1984.) do najnovije „Brzacima sna“ (2017.). Dodane su i neke nove pjesme, dosad neobjavljene. Pjesnik je i prije objavio jedan izbor „Pjesme“ (1997.). Ovaj izbor napravljen je prije svega po estetskom kriteriju, ali i po tome da predoči raznolikost motiva. Već u pjesmama nastalim u studentskim danima vidi se pjesnikova duboka osjećajnost i misaonost te želja da sebe pretoči u pjesmu, da mu ona pomogne nositi neki čudni teret i da s njom lakše korača kroz život. Bilo je to vrijeme betona i asfalta  kada su se mladenačke grudi i grlo stezali, slike i osjećaji navirali, a zvijezde drugačije padale od onih iz doba djetinjstva u rodnom kraju. Trgale su ga strast i ljubomora, sve zrelija bol spoznaje o prolaznosti. Pjesme su mu pomagale da ostane uspravan i dostojanstven, da se skloni od svega što nije ljudsko. Ponekad su dolazile kao pokora. 
Najviše pjesama je nadahnuto zavičajnim motivima: oživljuju se slike Imotskoga, Runovića, Vrljike, Mračaja... Vrba u studenoj Vrljici pere noge, a on umjesto ribe nekad sada lovi sunce i pjesme. Gleda rodno, sveto brdo 
Mračaj i razmišlja kako satkati odjeću od vunenih oblaka koji su se nadvili iznad njega. Izražena je sjeta za prošlim vremenima. Sada vlada pustoš; starci žvaču zemlju i plaču, loze su pocrkale. Tada stihovi vuku „na narodnu", osjeća se zvuk gange i tužaljke, nameće se epski deseterac u finim lirskim minijaturama. Oživljuju ilirske gomile, konji i konjanici, vile, mirisi smilja i kadulje. Ječe ćemeri i čemeri. Negdje duboko u njemu odzvanja dječji smijeh. Javljaju se slike vječitih imotskih odlazaka u tuđinu uz ganutljive oproštaje, uz pjesmu i plač. I danas odlaze ljudi iz zavičaja. Poluprazne crkve to ne razumiju. Starci s krunicom u rukama prebiru vrijeme. Još se drže kamene kuće i ne shvaćaju ljudsko srce. Pjesnik je odan zemlji i strah ga je od sutrašnjice, od bešćutnog vremena, izdajnika i licemjera. 
Osjeća da je riječ, osobito ona pjesnička, nešto veliko i da se njome ne smije igrati. Kada se pita što bi trebalo, šutjeti ili govoriti, zaključuje da je najbolje pjevati. A njegov izraz je jasan, jezgrovit, jednostavan, izravan i sažet, često sličan svagdanjem govoru. Poenta je ponekad iznenadna i začuđujuća. Nedorečenost to pojačava. Oslikan je imotski krajolik koji gubi svoj identitet. Bukara se rasušila. Zato se lice često natapa suzama kad 
navru uspomene. Bol rasipa misao u pepeo kad mrtvi ožive u sjećanju. Jake su pjesničke slike „golog jablana okićenog vranama“ te mrtvih koji „sami sebe ukopavaju skupa sa nosilima“. Došle su rđave godine, zarasli su puti, niču drače, za pjesmu nemaju vremena, nitko nikome ne može pomoći, svi su sa svojom mukom. Pjesnik priznaje da su oputine i stranputice njegovi puti. Život ponekad shvaća kao hod bosonogog preko drača. Smrt doživljava šimićevski, jer napisa, kada se „opružiš po komodu/ nigdi te ne probada/ u kostima ti ne vrti“. 
Ove pjesme stoje kao most između zavičajnog i općeljudskog. Nekad su u zavičajnom duhu, na rubu kletve i molitve, stvorene u nemiru i očaju kad pjesma sama sebe pjeva. Pjesnik ispituje svoju savjest: što činiti, pjevati 
ili šutjeti. Osjeća da cijeli život negdje kasni i da je sve moglo biti drugačije, ali se čini da ipak ništa ne bi mijenjao. Pjesme ponekad djeluju kao prosvjed, ali tih, ironičan. Da bi odagnao nemir i nemoć, smiraj traži u Bogu i vjeri. U refleksivnim i religioznim motivima. Pjesme shvaća kao igre života i smrti. One će ostati kad ga ne bude. Neke djeluju kao autobiografija iako nemaju nadnevke nastanka. Kroz njih se ogleda pjesnikov misaoni, osjećajni i duhovni razvoj. 
Piše slobodnim stihom i bez interpunkcijskih znakova. Opsežnost je raznolika: od lirskih minijatura, koje često koketiraju s narodnim izričajem ili aforizmom, do opsežnijih pjesama u prozi. Plijeni izraziti ritam i melodija 
pa se pjesme same po sebi pretoče u čitatelja. Često su bez naslova, a ima i onih u kojima se igra grafostilistikom. Pjesnik pjeva standardnim jezikom, a kada mu tema to nametne, gotovo nesvjesno posegne za zavičajnim govorom. Ovo su pjesme samozatajnog i skromnog čovjeka i one strše iznad mnogih koje su napisali neki „razvikani“ pjesnici. Objavljivanje ovog izbora pjesniku  će  donijeti radost i olakšanje, a poklonicima pjesničke riječi neobičan užitak čitanja. 
             Ivica Šušić 
Podijeli sa prijateljima!