Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

PUTOM TINA UJEVIĆA

Podijeli sa prijateljima!

Putom t u 1

Kulturno-umjetnička udruga Ujević iz Krivodola započela je postavljanje panoa za poučnu stazu TINOVO HODOČAŠĆE PO ZAGORI.  Šesnaest postaja biti će obilježeni  slikom i tekstom na panoima.

 

T 1 Lovreć - Rodna kuća Anke Petričević

T 2 Studenci – crkva svetog Ilije

Pedesetih godina prošloga stoljeća Tin je u Studencima posjećivao fra Ćiru Ujevića koji je u to vrijeme bio studenačkim župnikom (1949. - 1962.). Fra Ćiro je zasigurno zabilježio posjete u župnoj kronici. Na žalost, ta je bilježnica zagubljena.
Tin je Studence posjećivao i prije fra Ćirinog župnikovanja jer je u Studencima imao rodbinu:Tinova tetka Joza(r. 1866.) bila je druga žena Mate Bilića Pinće, a njezina se pastorka Marija(r. 1881.) udala za Petra Ujevića Pjera. S Antom, Marijinim i Pjerovim sinom, Tin je posjećivao tetku. Jedan mu je od rođaka jako nalikovao. Studenčani tu sličnost i danas spominju,a oni stariji sumještani Tina su se sjećali kao „nekog čudnog čovika“.
I prijateljski odnosi pjesnika povezuju sa Studencima. Marija Drviš Grk radila je kao učiteljica u Makarskoj u isto vrijeme kada i Tinov otac. Bila je prijateljica obitelji. Kasnije se udala za učitelja Josipa Bilića Džakulu. Džakula i Mate Bilić, muž Tinove tetke Joze, bili su braća.

Studenci obiluju studenim vrelima, po njima je naselje i dobilo ime. Ispod predjela zvanog Gradina jedno je od najpoznatijih: Zvizda. Pretpostavlja se da je Tin baš na tom izvoru pronašao nadahnuće za poznatu pjesmu Žedan kamen na studencu.

Okviri bunara jesu čvrsti spomenici 
gradića i sela na starinskom žalu, 
u zdencu se riše budućnost u slici, 
cura snatri svoj lik kao zgodu malu. 
Zdenac, studenac ima mraz da dijeli, 
ali po vrućini i zadnja kap kopni. 
Pločnici su mjesta zapaljeni, vreli, 
a fatamorgane javljaju se opni. 
Isparena voda ima vrijednost meda, 
i po znojnoj žezi prednost sladoleda. 
Pomorci žeđaju za svoju žeđ, a sve muči voda. 
U pržinama plaze jezik Beduini, 
a ovdje bijesan pas na suncu slini: 
gristi u voćku što nudi vlagu ploda? 

Čudo još da raste zimzelen i trava. 
Hridine su gole kosti pustog krša. 
Tuđa okolini prži se agava. 
Noću se ne spava, danju klone glava, 
na jadnom vjetriću rublje zaleprša. 
I pretili domar pod silu mrša. 
Čatrnja pred crkvom suha nebu zijeva, 
nedjelje cijele nije palo kiše. 
Sa glinenim vrčem pomalja se djeva, 
vjedro o konopcu žalosno se njiše. 

A romon česama samo u snu pjeva. 

II

Da su ljudi žedni, u tom ni po muke, 
ali sad je bunar iscrpen i žedan. 
I dok vjerni dižu k vrelom nebu ruke, 
voda bi za usta bila napoj medan. 
Uzalud je tući grudu gvožđem kuke, 
i rabdomant gubi cijeli pothvat vrijedan. 
Od žeđi već često neko pomahnita, 
bijele ruke lomi u bunilu, grču, 
Žedna usna svoju mjeru vode pita, 
sva je nada mjesta u glinenom vrču. 
A nema ni mala čaša galalita 
ni staklen tanjurić gdje krletke srču. 

Velika je muka za žiteljstvo suša. 
Spas i blagoslov je kiša suhom kraju. 
Dok je kaplja vode oslađenje duša, 
škrtu vodu dijele prema vodostaju. 
I s mrtvim jezikom sapinje me guša: 
bez octa i vode sapa je na kraju. 

Na bunar pristižu puna pora vjedra, 
uže se s bunara poteže i spušta; 
pa se moči jezik, čelo, ruka, njedra, 
voda je za život čežnja, žudnja sušta. 
I bez nje malakšu mišice i bedra, 
punokrvni dan je samo tma i tušta. 

III

Putnici i momčad piju vino gromko, 
a voda je rijetka pričest bolesnika. 
Za kuhinjsko suđe milo vrijenje zvonko, 
za krštenja nužna kupelj duhovnika. 
(Ti, u starom dvoru presahnula konko, 
snježan rub planine u mori se slika!) 

S vinom su nekada na vjernost se kleli, 
s bukarom u krugu oplakali mrtve. 
Sa žmulom na gozbi vijenac mladoj pleli, 
s kupom osvetnici zahtijevali žrtve; 
nužna mi je samo kap da me iscijeli, 
grozne tropske žeđi bubnjiće mi brtve... 

Jer sad zadnji s reda, kad domaći odu, 
prosjak s puta za se obrok vode moli. 
On crpe iz drva bogodanu vodu, 
i toči je preko rana nogu golih. 
(A ja, ludi žeđač u mahnitom hodu, 
ubih zlog prosjaka i svu vodu prolih.) 

IV

Tako ako si me pustio k oazi, 
da i moje biljke šiknu žaru neba, 
vrati oči k meni i pomnjivo pazi, 
da li cvjetan imam temelj što mi treba. 

Pamti da ja trebam svježu tekućinu. 
Da i žari sunca nježne vijence kose. 
Pazi da bez njege lomne biljke ginu, 
da i duh mi treba sok i hladovinu: 
jedan šator sjene i dvije kaplje rose. 

V

O kapi vode, soče biljna dana, 
o roso duše razdružene s valom, 
posljednja nado žednih karavana, 
kapi, bez soli rasprskane žalom, 
još naći ću se u istome klupku, 
s tobom, i znojnom kožom krhka tijela, 
kada iz loga uniđem u kupku, 
i svježe ude oživi kap vrela. 
Kap s površinskom crtom baš na pupku! 

Nad suhim jazom prazno vjedro visi. 

Tuguje prazni krčag, puca stijena: 
za dažd se mole vjernici na misi, 
a cijeli krš je golet nesmiljena. 
Pod krutim suncem čeliči se kamen, 
od trajne žeđi bujno lišće vene, 

i tako vidiš pustinju mog duha: 
na bedemima vlat je strašni znamen, 
suši se vlaga usred magle sjene, 
ni sveta mladež nema Hipokrene, 
u svijesti mojoj samo vatra kuha. 

I romon krvi groznica je sluha.

Hrvatski ilustrirani list Radio Zagreb, 1941.

 

Fra Ćiro Ujević se rodio u Krivodolu 8. svibnja 1902., a umro u Unešiću 17. lipnja 1979. u 78. godini života. Zafratrio se u Makarskoj 8. srpnja 1926. Župnikovao je u Zaostrogu, Zlopolju i Studencima, a u Imotskom je bio župnik, gvardijan i dekan od 1937. do 1949. Bio je više godina profesor i kateheta na Realnoj gimnaziji u Sinju. Proveo je II. svjetski rat u Imotskom i doživio okupaciju Talijana i Nijemaca, dolazak ustaša, četnika i partizana. Činio je sve što je mogao da zaštiti narod od stradanja. Pokopan je u Imotskom.

Josip Bilić Džakula se rodio na Studencima 1867., završio učiteljsku školu 1855. u Arbanasima kod Zadra. Napustio je učiteljsku službu i posvetio se gospodarstvu, trgovini i politici. Bavio se i pisanjem. U svoje vrijeme bio je istaknuti političar Imotske krajine, uvijek u hrvatskim redovima. Umro je u Makarskoj 7. svibnja 1923.

T 3 Sumbulova glavica/gradina/, zaseok Papučići na Berinovcu

S Tinom se, nakon 1945. pa do njegove smrti, često družio agronom Ante Ujević. Svoja sjećanja zabilježio je u knjizi S Tinom. Iz spomenute knjige saznajemo o važnosti Sumbulove glavice tijekom pjesnikovih boravaka u zavičaju.

Zanimalo me kako je Tin doživio Imotsku krajinu za vrijeme „sto dana u Imotskom i Krivodolu“. Pričao mi je da je gotovo svakoga dana pješačio na Sumbulovu gradinu u Lokvičićima, što je udaljeno oko kilometar i po od Krivodola prema Splitu. To je brežuljak s kojeg se pruža široki vidik na Imotsko polje i na čitavi lanac kraških jezera koja okružuju polje sve do grada Imotskoga. Zapadni dio Imotskog polja, Blato, tada je bilo pod vodom cijele godine, pa se tamo odlazilo u ribarenje, žene su prale rublje, štedeći tako vodu u svojim čatrnjama, a muškarci i djeca za to su se vrijeme kupali u toploj vodi. Usred Blata nalazio se otočić u zelenilu od trske i močvarnih biljaka, na koje su se nekoć, pred Turcima, povlačili fratri iz Imotskog pa je taj lijepi zeleni otočić zbog toga nazvan Manastir. Tin je po nekoliko sati ostajao na Gradini, uživajući u ljepoti imotskih pejzaža.

Motreći oko/poljski krajolik sa sjeveroistočne padine Sumbulove gradine, jasno nam je da je veliki broj stihova Uspavanke iz Krivodola inspiriran upravo pogledom s ovog mjesta jer stihovi samozvano dolaze u svijest gledatelja: „…Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti…
Ali najveće čudo, ljepota ljepot
ā, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala,vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana; sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda, preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;…“

„sto dana u Imotskom i Krivodolu“ – razdoblje od prosinca 1925. do ožujka 1926. kada je Tin protjeran iz Beograda i pod pratnjom doveden u Krivodol gdje je živjela njegova rodbina

 

ANTE UJEVIĆ, inženjer agronomije,rodio se 1924. u Krivodolu. Nakon završene srednje poljoprivredne škole u Bukovu i Križevcima diplomirao je agronomiju u Zagrebu. Bavio se stručnim i znanstvenim radom, objavljivao radove u stručnim časopisima i pisao stručne knjige. Pokrenuo je časopis Sjemenarstvo i bio njegov prvi glavni urednik. Surađivao je na Poljoprivrednoj enciklopediji Leksikografskog zavoda. Odlaskom u mirovinu posvetio se prevodilačkom radu. Umro je u Zagrebu 20…

Pretpostavlja se da je prije dolaska Rimljana na Sumbulovoj gradini postojala ilirska utvrda. Veliki broj gomila i stećaka u blizini Gradine nepresušno je vrelo legendi.
Neki povjesničari rimski grad Billubio - Billubium smještaju na prostor današnjeg Berinovca. Ilirska utvrda na Sumbulovoj gradini služila je Rimljanima kao postaja za odmor konja i putnika. Jedna od legendi govori da se tu 150. rodio Lucius Artorius Castus – engleski kralj Artur.
Još za Tinova vremena mještani su rimskim putom išli u polje… u Imotski.

Hrvatski bonsai

Moj Bilubio, oduvijek si bio
dvostruko voljen, kud ratar, k'o ratnik,
dvostruko željen, kad navir i stratnik.
svud zvan, a neznan, tko mi te je skrio?

Gledam Te s polja, posvuda te ima,
k'o konjska stegna steru Ti se strane,
na Tebi sunce omrkne i svane,
ljubuješ golem s vječnim oblacima.

I Tin je s Tobom djetinjao dane
dojeći davno, k'o i sam nekada,
drag brdski miris vilinskih pomuda.

Po bijeloj cesti ode Tvoja pravda.
Još Tvoje laste svoj Božić čekaju
moj nespokojni, hrvatski, bonsaju!

Bilubio – dvostruko voljen, okrenut na dvije strane (polju i brdu), rimsko ime za Berinovac koji je služio kao postaja za odmorište, zaštitu putnika i promjenu konja.
bonsai – patuljasta biljka, posebno podrezana i onemogućena u rastu. Cijenjena na Dalekom istoku

Lujo Medvidović

LUJO MEDVIDOVIĆ se rodio 5. siječnja 1950. u Lokvičićima, a umro u Osijeku 4. siječnja 2013. Bio je hrvatski književnik i odvjetnik. Osnovnu je školu završio u Krivodolu, gimnaziju i Pravni fakultet u Splitu, a magisterij u Osijeku. Živio je u Osijeku i Zagrebu. Pisao je pjesme i romane. Bio je članom Društva hrvatskih književnika od 1995. Objavio je roman Castus i pravda te 19 zbirki pjesama.

 

T 4  Krivodol – obiteljska kuća

U ovoj je kući rođen Ivan Ujević, otac pjesnika Tina Ujevića, jedan od prvih učitelja iz Imotske krajine. Službovao je u Lokvičićima, Vrgorcu, Imotskom, Makarskoj i Splitu. Obitelj je ovdje dolazila „ diliđencom“ koja je prometovala kroz Krivodol. Ovdje je rođena iTinova najmlađa sestra Klara-Tina. Tin je očevu obiteljsku kuću posjećivao u ranom djetinjstvu. U njoj je stanovao za vrijeme školovanja u Imotskom te tijekom „sto dana u Imotskom i Krivodolu“, a zavičaj je posjećivao i kasnijih godina. Tinov izgon iz Beograda 1925. bio je velika novinska senzacija. Saznavši iz tiska da se Tin nema gdje smjestiti, poglavar sela Petar i Tinov stric Grgur uputiše telegram nadležnoj službi tražeći da pjesnika dovedu u Krivodol gdje mu je sva rodbina. U zrelijim godinama, nakon stričeve smrti, Tin nastavlja kontakte i druženja s nećakom Josipom Jozom koji je naslijedio kuću. Jozo je, još kao momčić, prvi put pisao Tinu. O tomu kaže: „Budući sam bio dobar učenik, nagovoriše me susjedi da Tina zamolim za pomoć pri daljnjem školovanju. Rado sam prihvatio tu ideju. Znao sam da je upravo tih tridesetih godina bio u Sarajevu. Adresu nitko nije znao. Pismo sam adresirao samo: ime i prezime Tina i grad Sarajevo. Pismo je ipak našlo primatelja. Zamolio sam ga da mi pomogne biti učiteljem. Brzo je odgovorio. Zanimljivo je kako je Tin adresirao svoje pismo: Josipu sinu Dominka, sin Grge Ujevića – Krivodol. Njegov je odgovor bio čudan. Napisao mi je: Takvu organizaciju ja ne poznajem.“
Prilikom Tinova višemjesečnog boravka u Krivodolu njegov nećak Jozo bio je star oko godinu dana (rođen u siječnju 1925.), pa je moguće da su stihovi Uspavanke „baš njemu govoreni“.

diliđenca– kočija s konjskom zapregom, prijevozno sredstvo korišteno do početka dvadesetog stoljeća

IVAN UJEVIĆ se rodio 1.listopada 1858., a umro 2. prosinca 1915.Tinov djed Josip i baka Matija (rodom iz kuće Žužul Šoman u Grubinama, a majka joj je Livajić iz Poljica) poslali su Ivana „na škole“, za učitelja, u Arbanase kod Zadra. Ivan se kasnije uz učiteljski rad amaterski bavio meteorologijom. Zapisivao je i narodne običaje u Imotskoj i Vrgoračkoj krajini koji su objavljeni u prvom Akademijinom Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (JAZU, Zagreb, 1896.) te u zasebnoj knjižici Etnografski zapisi iz Imotske krajine(MH Imotski, 1995.) Manji, neobjavljeni dio Ivanovih zapisa, čuva se u Arhivu Odbora za narodni život i običaje (Signatura: SZ 7). Ivan se 4.ožujka 1886. ženi Jeronimom Livačić Markusović iz Milne na Braču. Osim Tina imali su još četvero djece od kojih je jedno kao dijete umrlo.

T 5  Krivodol – Trg svetog Mihovila (već složeno)

Zalaganjem članova Udruge Ujević ispod kapele sv. Mihovila, koju je izgradio don Grgur Ujević 1779., postavljena je Tinova skulptura. Kipar amater Ljubomir Žužul isklesao ju je od imotskog živca kamena, u kojem je inače teško raditi jer je isprepleten žilama te pri radu lako puca. Kip je postavljen u dvorištu Perijanove kuće zahvaljujući velikodušnosti sadašnjeg vlasnika Mladena Ujevića.
Od 2011. na ovome se mjestu
u kolovozu održavaju pjesničke večeri.

Ovdje se Tin, prilikom boravaka u Krivodolu, družio s Ujevićima.

Fotografija snimljena 1926: profesor Ante Ujević Pjerov, povjesničar i pisac knjige Imotska krajina, dr. Jakša Ujević, Tin i dr. Mate Ujević, enciklopedist i otac kiparice Marije Ujević-Galetović.

PETAR MATE UJEVIĆ PERIJAN (1913. - 1966.) Tinov je daljnji rođak. Među mještanima je bio omiljena osoba: neženja, druželjubiv a u razgovoru neobično duhovit. Još se i danas prepričavaju dogodovštine u vezi s njegovim postupcima i/ili domišljatim odgovorima.

MATE UJEVIĆ rođen je 13. srpnja 1901. u Krivodolu u zidarskoj obitelji Jakova i Ane Ujević. Gimnaziju je polazio u Sinju i Splitu, studirao je komparativnu književnost, francuski jezik, južnoslavenske književnosti, staroslavenski i povijest u Zagrebu. Diplomirao je 1928. u Ljubljani. Godine 1929. oženio se profesoricom Marijom Juras s kojom je imao sedmero djece. Otac je kiparice Marije Ujević-Galetović. Radio je kao profesor u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu do 1939. Profesorski je ispit položio obranivši radnju Prilog za povijest pokreta hrvatske omladine koncem XIX. i početkom XX. stoljeća. Doktorirao je 1935. u Zagrebu disertacijom o pjesniku Jovanu Hraniloviću. Utemeljitelj je suvremene hrvatske enciklopedike: godine 1941. imenovan je ravnateljem Hrvatskog izdavačkoga bibliografskoga zavoda u kojem radi do svibnja 1945. na poznatoj Hrvatskoj enciklopediji, čijih je 5 svezaka izašlo do 1945. Godine 1950. pozvan je u Leksikografski zavod za zamjenika direktora Miroslava Krleže i tu radi do umirovljenja (1965.). Umro je u Zagrebu 7. siječnja 1967.
Godine 1994. posmrtno je proglašen pravednikom među narodima u Memorijalnom muzeju Jad Vašem u Izraelu.
Državna nagrada za najbolji leksikografski rad nosi njegovo ime.

ANTE UJEVIĆ (1906. – 1994.) ubraja se među najznačajnije imotske povjesničare. Uz imotske franjevce fra Šimuna Milinovića, fra Silvestra Kutlešu i fra Vjeku Vrčića jedan je od prvih i najzaslužnijih istraživača imotske povijesti. Gotovo cijeli radni vijek radio je u prosvjeti, predajući u školama u Imotskom, Vrgorcu i Splitu. Usporedno se bavio znanstvenim radom. Napisao je gotovo 50 knjiga i članaka. Najpoznatija mu je knjiga Imotska krajina. Od 1957. do umirovljenja 1967. radi kao pomoćnik redaktora u Leksikografskom zavodu.
Jedan od najpoznatijih Antinih učenika je Vlado Gotovac koji je jednom prigodom Antu nazvao „ocem svog stila“.

T 6  Krivodol - OŠ „Tin Ujević“

Osnovna škola u Krivodolu nosi pjesnikovo ime. Zauzimanjem Anđelka Gudelja Velage, nastavnika i kulturnog djelatnika, pred školom je 1977. postavljeno Tinovo poprsje u bronci, rad Ivana Vukušića. Godine 2011. poprsje je otuđeno, a počinitelj ostao nepoznat. Nekoliko godina prazni postament svjedočio je o nemilom događaju. Novi portret u kamenu, rad mladog kipara Stipana Kujundžića, postavljen je 2015.

O nastanku Vukušićeva Tina u 22. broju Imotske krajine Davor Jerković piše: U to vrijeme, tj. oko godine 1950-e, mnogo sam drugovao s kiparom Ivanom Vukušićem i Ivicom Podlogarom, a u odnosu na pok. Tina, bili smo nas trojica u to doba poput njegovih vjernih „ministranata“, ili bolje „mušketira“.
Tinova „lavlja glava“ i sadržajem bogata fizionomija Vukušića je kao kipara toliko zaokupila, da je poželio izraditi Tinovu bistu, a Tin se opet sa svoje strane obavezao da će redovno dolaziti Vukušiću u stan na poziranje. (…) Kako je, pak, Vukušić upravo đavolski brzo stvarao, noseći katkad u džepu malo gline, te modelirajući i za kavanskim stolom zbog-radi šale po neku zanimljiviju fizionomiju, to je i pok. Tina za nepuna dva sata već načelno, odnosno u glavnim konturama „uhvatio u glini“.
Od toga časa datira vjerojatno i najvrjednije priznanje koje je Vukušić u svom životu dobio, a koje mu je sigurno bilo milije i od priznanja samog, tada također živućeg velikog Meštrovića, kad je pok. Tin, već nakon spomenuta dva sata poziranja, spontano i srdačno uzviknuo: „Gospodine! Ja se prepoznajem!“
Koju godinu kasnije, još uvijek za Tinova života, posredovanjem mojim i nekolicine Tinovih štovalaca u Imotskom, bronzani odliv spomenute biste otkupio je u Imotskom mjesni Socijalistički savez, pa ta bista još i danas dolje u nekom komitetskom ormaru sabire prašinu, umjesto da bude postavljena na mjesto vidljivo i dostupno javnosti.
Drugi bronzani odliv biste otkupila je knjižara i antikvarijat „Tin Ujević“ na Zrinjevcu, pa tako još uvijek, niti nakon 15 g. od Tinove smrti nema nigdje njegove biste na javnom i otvorenom prostoru ni imotskog, ni zagrebačkog, pa niti „spljetskog perivoja“.

Godinu-dvije nakon Jerkovićeva članka Imotska krajina objavljuje apel, sada već zaboravljenog gimnazijskog profesora umjetnosti Ivana Vladića Ike, u kojem oštro kritizira nemar struktura te poziva na sastanak Inicijativnog odbora za postavljanje biste koji će se održati 8. veljače 1972. godine (utorak) u 19.30 u hotelu Imota.
Plemenita je inicijativa propala: bista je ostala gdje je i bila sve do 1974. U međuvremenu je u Osnovnoj školi u Krivodolu odlučeno da škola nosi pjesnikovo ime, a bista biva posuđena za prigodnu svečanost. Poslije toga neko je vrijeme stala u školskoj zbornici. Nitko ju nije tražio. Nakon podosta petljanija Anđelko Gudelj Velaga Đelo, tadašnji ravnatelj, uspio je privoljeti nadležne službe da se bista postavi pred školom (1977.) kao najprikladnijem mjestu.

Slika starog spomenika (u legendu ispod slike Ivan Vukušić: Tin)

IVAN VUKUŠIĆ rođen je u Živim Bunarima kod Jablanca (općina Senj) 18. prosinca 1922. Djetinjstvo i mladost obilježeni su mu brojnim seljenjima. Obitelj se na kraju skrasila u Zagrebu gdje je Ivan upisao strojarstvo. Pred kraj studija okreće se kiparstvu, hvatajući se u koštac s portretima. Slovio je kao veliki talent, no uskoro dolazi u sukob s izvjesnim ljudima iz umjetničkih krugova te napušta Zagreb i odlazi u Düseldorf. Zanemaruje kiparstvo i prihvaća se slikarstva, pobirući pozitivne kritike za svoje izložbe. No, povijest se ponavlja, nakon sukoba s galeristom prestaje izlagati a rijetko i slika. Umire u Düseldorfu 26. travnja 1981.

STIPAN KUJUNDŽIĆ rođen je u Imotskom (Grubine) 1982. Polazi Školu primijenjenih umjetnosti u Splitu. Školovanje nastavlja 2001. na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu, smjer kiparstvo (profesori: Aleksandar Miđor, Nikola Džaja, Kazimir Hraste, Kuzma Kovačić). Diplomirao je 2006. u klasi prof. Matka Mijića.
Sudjelovao je na više skupnih i nekoliko samostalnih izložbi. Posebnost se njegova rada očituje u oblikovanju i izradi glazbenih instrumenata.

U nekoliko hrvatskih gradova i mjesta postavljeno je devet spomenika pjesniku Tinu Ujeviću. Ubrojimo li i onaj devastirani ispred krivodolske škole, od njih deset tri su u Krivodolu.

Prvi postavljeni spomenik 1957. zapravo je spomen-ploča na rodnoj kuli u Vrgorcu, zatim je 1977. u Krivodolu postavljeno pjesnikovo poprsje te, recimo glavna, skulptura 1980. u Imotskom. Slijedili su potom ostali spomenici, a posljednji je postavljen 2016. u Makarskoj.

 

Spomen-ploču u Vrgorcu izradila je  
 kiparica Marija Ujević-Galetović,
u to vrijeme još studentica na
Likovnoj akademiji u Zagrebu (1957.)

Ivan Vukušić autor je prvog (otuđenog)         
Tinovog poprsja ispred škole u Krivodolu, 1977.

Kruno Bošnjak,
Trg Matice hrvatske u Imotskom, 1980.  

Miro Vuco, Zagreb, 1991. Spomenik Tin

Matko Mijić, Milna na Braču, 2000. Spomenik Tin

Nikola Feller, Kijevo, 2006. Spomenik Tin

Kažimir Hraste, Vrgorac, 2008. Spomenik Tin

Ljubomir Žužul, Krivodol, 2011. Spomenik Tin

Stipan Kujundžić, Krivodol, 2015. Spomenika poprsje Tin

Tomislav Kršnjavi, Makarska, 2016.

Brojni imotski slikari i kipari, bilo da su akademski obrazovani ili amateri, u slavnom Tinu često pronalaze nadahnuće. Uz već spomenute Mariju Ujević-Galetović, Krunu Bošnjaka, Stipana Kujundžića i Ljubomira Žužula, tu su Petar Ujević, Ivan Kujundžić, Mate Turić, Ante Ljubičić Car, Nedjeljko Šuvar, Denis Kujundžić Polo, Vicko Kavelj, Augustin Ago Kujundžić, Eleonora Beba Zujić, Ante Ujević, Julija Stapić, Vesna Ujević…

Kad je riječ o kiparstvu, svakako valja istaknuti Ljevaonicu umjetnina „Ujević“ i njezinog vlasnika Damira Ujevića koji je sudjelovao, i vjerojatno će i dalje sudjelovati, u realizaciji spomenika Tinu.

MARIJA UJEVIĆ-GALETOVIĆ najpoznatija je hrvatska kiparica i akademkinja. Rođena je u Zagrebu 20. 10. 1933. Diplomirala je kiparstvo na Zagrebačkoj akademiji likovnih umjetnosti 1958. u klasi profesora Kršinića. Od 1987. radi na Akademiji likovnih umjetnosti, a 1995. dobila je status redovne profesorice i u mnogo navrata bila pročelnica Kiparskog odsjeka. Redovita je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Svoje znanje i talent usavršavala je i u inozemstvu u priznatim kiparskim školama.
Roditelji Marije Ujević-Galetović bili su profesori, a otac dr. Mate Ujević (rođen u Krivodolu) bio je i jedan od pokretača Hrvatske enciklopedije.
Izradila je spomenike Antunu Gustavu Matošu i Augustu Šenoi u Zagrebu, Miroslavu Krleži u Opatiji, Franu Petriću na otoku Cresu i Jakovu Gotovcu u Osoru. Poznata je i njezina skulptura Trkač u Zagrebu te spomenici Steriji Popoviću u Novom Sadu i Don Boscu u malom mjestu Žepče, spomenik papi Ivanu Pavlu II. u Požegi, a na Kaptolu spomenik Jurju Križaniću. Jedno od najvažnijih djela svakako je skulptura u zagrebačkoj crkvi svetog Pavla i Vrata raja, vrata za katedralu sv. Terezije Avilske u Požegi. Osim u Hrvatskoj i susjednim državama njezine se skulpture mogu pronaći i u Beču, Moskvi i New Yorku.

PETAR UJEVIĆ rođen je 1960. godine u Krivodolu. Diplomirao je kiparstvo 1984. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (profesori: Branko Ružić i Želimir Janeš). Radio u Jadran filmu na izradi kiparske scenografije. Od 1981. sudionik je brojnih skupnih i samostalnih izložbi te autor niza skulptura u javnim prostorima. Dobitnik je nekoliko nagrada za svoj rad. Samostalni umjetnik od 1995.

IVAN KUJUNDŽIĆ rodio se u Imotskom 1968. U rodnom je gradiću pohađao osnovnu i srednju školu. Studirao je u Zagrebu na Pravnom fakultetu, no već nakon prve godine prekinuo je taj studij jer se htio pripremiti za studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Uspio je upisati ALU, gdje je diplomirao u kiparskoj klasi prof. Jančića. Veliki broj njegovih djela nalazi se u crkvama i na javnim prostorima. Voditelj je zagrebačku galeriju Forum i izlagačke djelatnosti u KIC–u.

MATE TURIĆ (MATA CROATA) suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, akademski kipar. Rođen je 1987. u Zagrebu. Diplomirao na ALU-u u Širokom Brijegu. Izlagao na brojnim izložbama u domovini i inozemstvu. Prepoznatljiv je po svojim kamenim jedrima.

ANTE LJUBIČIĆ – CAR rođen je 1955. u Runoviću. Gimnaziju je završio u Imotskom, a Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu 1980. u klasi profesora Ljubomira Perčinlinća. Imao je preko 30 samostalnih izložaba a sudjelovao na pedesetak skupnih. Radio je dvanaest godina kao profesor povijesti umjetnosti u Imotskom.
NEDILJKO ŠUVAR rođen je 1954. u Zagrebu. Završio školu primijenjene umjetnosti, a na ALU diplomirao 1981.

T 7  Krivodol – Đirada

Noću, na povratku iz zaseoka Turići, odavde bi pjesnik rado vrisnuo i slušao svoj eho, jeku prodola.
Ovdje je i raskrižje puta prema polju kroz zaseok Čujiće. Na ovom se mjestu pjesnik odlučivao hoće li u Imotski ići preko polja ili glavnom cestom preko Grubina.
Na Điradi je svojedobno bilo najviše stabala akacije (bagrema). U vrijeme cvatnje njezin se snažan i opojan miris širio nadaleko. O akaciji pjeva u Uspavanci.

Gomila: ilirske su gomile grobovi poglavica rodova te uglednika iz ilirskih plemena na području Dalmacije i Hercegovine. To su gomile kamenja nabacanih u obliku krnjeg stošca čija baza može biti promjera i preko 20, a visine 10 metara. Veličina gomile zavisi o brojnosti roda ili plemena iz kojeg pokopani uglednik potječe.

 

Ljude Zagore obilježio je kamen. I život im, i smrt. Kamen, opor, škrt, a istovremeno pun svjetlosti, upijajući… Upija toplinu i hladnoću, upija boje, ponekad i mirise. Kamen Zagore, da, tvrd, a ipak puca pod udarcima jer ima on svoje žile, svoj krvotok, svoje meke dubine kao i čovjek Zagore. Kamen je, više negoli genetski kod, oblikovao imotskog čovjeka, njegovu umjetnost življenja. Makar su Iliri i Hrvati različita plemena, veže ih i sjedinjuje isti duh kamena, stoga su ilirske gomile u Imotskoj krajini neoskvrnjene, s poštovanjem čuvane godinama, stoljećima… Nad siromašnim bogatstvom krša nebo se žešće plavi, predci u nama bivaju življi! Dok pogled počiva na kamenoj poli, na tvrdu žestacu, suhozidu ili vrtači, mirisi trava nukaju srce na slavljenje života. Jer u kamenu su svi živi: oni prije nas, mi, i oni koji će tek doći, svi smo uprisutnjeni i posadašnjeni u kamenoj poeziji koja nas obavija i prožima… i iz nas se otima riječju, slikom ili oblikom: ljepota cijele one umjetnosti koje kao da nema - a ima je! I sni su naši sami iz zajedničkog vrela!To je naša neprolazna jeka davnina, dubina i visina…

Kao odgovor na tu jeku, naše pobratimstvo s kamenom, i Tinovim pobratimstvom lica u svemiru, odlučili smo ovdje sagraditi gomilu, gomilu u čast stvarateljima, umjetnicima, kulturnim pregaocima, neimarima, ljudima duha i kamena… znanim, manje znanim i neznanim: imotskim pučkim pjesnicima, klesarima i graditeljima, tkaljama, glagoljašima, učiteljima i učiteljicama, Ujevićima: don Grguru, don Iliji, fra Ćiri, učitelju Ivanu, dr. Mati, Tinu, prof. Anti Pjerovu, Anti Tujinu, Antaliji, dr. Ivanu Šejovu, Juri, Tinu Jocinu, Filipu, Josipu Vicinu…

Petru Prgometu, Petru Peganu Turiću, dr. Mili Vukoviću, Mladenu Kljenku, Iliji Zovku, Luji Medvidoviću, Ani Vrdoljak, Ivanu Raosu, Vladi Gotovcu, Dinku Štambaku, Ruži Marasovoj… svećenicima: fra Stipanu Vrljiću, fra Filipu Grabovcu, fra Šimunu Gudelju, don Luki Zujiću, fra Anđelu Udiljku, fra Ivanu Tonkoviću, fra Silvestru Kutleši, fra Marijanu Lišnjiću, fra Rajmundu Rudežu, fra Šimunu Milinoviću, fra Paškalu Vujčiću, Jovanu Sundečiću, don Virgilu Periću, don Ivi Prodanu, , fra Ivanu Glibotiću, fra Vjeki Vrčiću, don Anti Kusiću, fra Brunu Pezi, fra Izidoru Grabovcu… Luiđiju Jeronimu Vrdoljaku, Josipu Biliću Džakuli, Ivi Kataviću, akademiku Josipu Rogliću, Ivi Mlikoti, dr. Mati Šimundiću, Ivanu Maršiću, Miji Milasu, Marku Livajiću,Ivanu Branku Šamiji, Davoru Jerkoviću, Romanu Galiću, Brunu Bušiću, Eleonori i Kruni Zujiću, Petru i Stipi Brečiću, Milom Zenu… (Ovdje ostaviti prostora za naknadno dopisivanje imena)

 

Dragi posjetitelju, putniče namjerniče, u znak poštovanja i Ti na gomilu dodaj bar jedan kamen!

 

 

Uspavanka iz Krivodola

I
Ti spavaš, dijete. U snu ćeš da grliš stabla sa zlatnim granama. Velike bašte od stakla i nemirne vode od žive zagolicat će te.
Ti spavaš dijete. U snu će da panu na te debela i gusta bremena omorike, a povrh ljubičastih hridina izlit će se nebesa sa hiljadu odbljesaka.
Nevinost čula razvezat će nepoznate mogućnosti stvari. Nosnice će da usrču u se ognjevitija saznanja nego kod šuma, od vreline akacija i drugog bilja, nego kad klis od zapaljene kadulje zatreperi i zamiriše.
Ljudska bića pretvorit će se u eternu bajku genija i anđela, u kojima će da zadrhti iznevjereni san slikara i vajara, i ljepota cijele one umjetnosti koje nema.
Glas čežnje izlit će, kroz svoja vajkanja, onaj nepoznati ton pijanstva u kojem će, saučesno, da zajecaju i zaplaču i da se oglase Lovreć i Cista, Lokvičići i Tamnice, Krivodol i Poljica, Zagvozd i Proložac*.
Jer tu sam, iz duduka gajde, čuo radosnu vijest da Veliki Pan nije mrtav.
Razriješena stvarnost obogatit će se od svojih živopisnih, naglih mogućnosti. Kroz novu ljestvicu naslada pipat ćeš, kušat ćeš, gutat ćeš pomorandže, smokve, šipke i rogače.
Od korijena stabala pa do vrha krošnje provalit će sokovi i zapjevat će živodajne mezgre: - Ja sam majka hraniteljica i oda zla braniteljica...
Vjesnici proljeća dalekih objavit će svoja zagonetna prisustva. Vrela će da zarominjaju na sve strane, kao na povjetarcu ponornih muzika stotine srdaca, povorke samotnih duša.
Zrak će da se potrese na novim prozračnostima i drhtajima iskričavih voda. Kroz 
visove će da prolete slutnje ritmova i nova vrcanja idealne svjetlosti.
Vidjet ćeš kljunove i repove i krila kako lepetom bez računa, uzrujavaju prostore sa značajnim odjecima. Oblik će već sin duha i tvari, da navijesti svoje vrhovno čudo.
Ali najveće čudo, ljepota ljepotā, to će biti djevičanska svetkovina zastajalih voda. Od blata, potoka, kanala, rijeka i jezera zasjat će odsjevi čarobnih ogledala,
vidovita isparavanja u svijet halucinacija, preobraženje protega u svijet višeg iskustva.
I pošto si sa sviješću dobre i duboke životinje gledao prve bademe u kruni bijeloga cvijeta, doznat ćeš za pijanstvo bolje od vina i duhana;
sjetit ćeš se prve noći kada si, pod borom i hrastom, uz listak grabova grma što u vatri mirisavo dimi, premda nije čempres, iz blisko odsječene daljine, pod najvećim brojem zvijezda.
preko brda i polja, kao basnu pravoga Istoka, ugledao i posmatrao Imotski u vidu nage ljepotice protegnute na logu od leopardova krzna i mirisa, posute biserjem po raskošnom tijelu;
i znat ćeš da si tada otkrio vile i vilenjake, ali da vještica, vukodlaka i vampira još nisi upoznao.

II
Ti si već gledao kako iz visina u praznine, pljušti snijeg u bezbrojnim pahuljicama,
i kako izvrcava i kovitla se slijepobijela vijavica.
Vidio si sive krajine i tla vlažna od kiše - i doznao da magla protančava mozak i popravlja loše perspektive brda i dolina.
Ali trebao si da sačekaš začarana i u se povučena jutra da vidiš kako se najmlađe sunce, još sasvim nevini božanski sin prirode, razgaljuje kroz mliječne visove
u smislu obećanja;
najmlađe sunce u žaru i srcu plamenoga suncokreta, da prospe plave, plave 
ljubičice i plave, plave rasplinute - čupave ? - kaćune.
Eto iz vreloga bedra i usijane kičme stara Majka s djevičanskim likom htjede da najavi bogatstvo sirotinje i blaženost onih što ničega nemaju (pa im ipak pripada i nebo i zemlja);
jer je htjela da opiše značenje i silu sitnih vlati i trava, i da vrati sok izgubljenih
stvari kakve jesu: Ljubav i Dobrota

III
Iz čaški, evo, već pčele ispijaju srž raslinja. Putem koračaju krotki magarci, a mnogi snažni parip i mazga strpljivi su za ljudsku korist.
Spavaj, spavaj, dijete. Sreće ćeš imati samo dok spavaš; a srca i duše samo bezazlenošću.
Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s očima iz tvojega sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju.
Neće te razmaziti med i svila iz Bagdada i Damaska; nego ćeš sa žuljevitim rukama da se znojiš za hljeb od kukuruza i za svakodnevnu puru.
Vidjet ćeš djevojke koje gaze, sudbonosno nagnute pod naramcima drva, i starice prignječene od punih vjedara vode.
Ozbiljnu rabotu tebi će da najavi škripanje kola i pometnja u mlinicama. Pa utješi se da je most u patnju staza oslobođenja.
Pjesma života je teža od sna, ali je dublja i krepča. Slabo je fajde od anđelskih mašta i od uroka zlih kneginjica;
tebe će da probudi plast na gumnu, stoka u pojatama, sjetva, kosidba, vršidba, tovari grožđa u budućim berbama, kliktava pjesma polja;
jer treba da se snaga vrši: da se lomi kamen, da se krče grudi zemlje, jer treba da se kopa, da se sije, da se ore, da se žanje, da se sadi;
jer treba da se muči i kinji, da se satire i sadire sebe, da se bude, da se dube, da se gradi. I još tako kukavno....
Jer treba da onaj, koji je dao patnju, dade i istinu našu, istinu motike, mašklina, lopate, rala, poluga, kotača, mlina, bačve s moštom i kotla gdje se rakija peče.
Treba da utremo nove utrenike i da otvorimo svježe brazde; jer je daleko od sna do jave; jer ima milja od Jadrana do Pacifika.

IV 
Ti spavaš dijete. U snu ćeš da vidiš stabla sa zlatnim granama, velike bašte od stakla, nemirne rijeke od žive.
Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Franciska, dok ne polomiš krila ovdje niže od vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.

Buktinja, 1926.

T 8  Jasenovački most – Šumet (Proložac)

Prvi dio puta prema polju, koji se spušta ispod padine Šeminovca, pješak je zbog  blage zavale i stabala zaštićen od vjetra, ali izlazak na polje, preko Jasenovčkog mosta i pritoka Vrljike - Sije, u zimskim mjesecima, osobito kada zapuše bura, posve je druga priča. Između Prološca i Imotskoga nema zaklona od udara i jauka vjetra koji zadire sve do kostiju. Krajolik, u drugim godišnjim dobima pitom, zimi zazebe dušu i srce. Je li pjesma Duša u prašini nastala neposredno ili je doživljaj bio toliko snažan da ni po odlasku iz Krivodola dojam nije oslabio?


Duša u prašini

 

Vise mrtva zvona u snu od kamena.

Sve riječi prekratke, sve misli pretijesne.

Povijest praznih slova steže, čelični obruč.

Savjest od dinamita. Plam svemira.

Pod mostovima teku, teku rijeke

kotrljajući pepeo uspomena.

 

Proživio nenadano

teži kamen nego bih nosio na leđima.

Kao ronac zaronio u ponore mora,

usud biva beskonačan,

breme se odvaljuje sa ramena.

Ljudi hrle, krute lutke sa maskama,

samo su tramvaji živi.

 

Ne obrazujemo oblik,

domovi obljepljuju i potčinjuju prostore.

Svi su živci i ganglije kao nepropjevani klavir.

Iščupana su crijeva iz utrobe.

Stogodišta moga drijemeža tovare me ugljenom i okaminama,

pada troskost iz prašume

u najdublji rudokop.

Bolest se bilježi na hartiji

dok, tamo dolje, između Prološca i lmotskoga, na buri

sviraju telegrafske žice na vjetru u protegama.

 

Kavana snošljiva kao udobna fotelja.

Ko će izvući rude iz mene.

Zlatne i srebrne žice?

Bolest, poezija puna proze

i nervoze -

vasiona strepi od straha

jedan stepen niže od sebe

i žuti u duhu.

 

Nema nikakvih stvari,

nego talasa i sjenka

povrh kojih pada prašina

treperenjem prolaznih vremena.

Moždani indigo u ljubičasto Oproštenje

struji:

Svakoga me jutra na ulici susreće jedna kokota.

 

Klečim na koljenima pred veličanstvom zemlje,

te jezikom i usnama ližem blato i prašinu

izmrvljenoga, razdrobljenoga duha.

  

Novosti, Zagreb, 1926.

 

10. srpnja 1950. Jozo Grbavac Ćiro iz Luga (rođen 1914.) vraćao se u Imotski iz Daruvara. U istom autobusu (Zagreb - Imotski) bio je Tin Ujević. Jozo je tijekom vožnje plakao. Bilo je neuobičajeno vidjeti odraslog muškarca kako plače. Tin ga je upitao zašto plače, a on je odgovorio da mu je kod kuće sve izgorjelo. Žena je ložila vatru, vatra zahvatila lisu (tavan od drenova pruća), pa slamnati krov i tako su ostali bez ono malo sirotinje što su imali. Na to je Tin iz džepa izvukao šaku novčanica i ponudio mu, ali Ćiro nije htio prihvatiti. Tin mu je silom utrpao novčanice govoreći: „Tebi su potrebnije nego meni.“
(Zapisano prema kazivanju unuka Joze Grbavca)

U svojim šetnjama prema Imotskom Tin je, od mosta na Siji, ponekad zacijelo prolazio putom kroz selo Lug, pa je otprilike znao gdje je Jozina kuća.

T 9  Perinuša

Budući da se istakla u borbama oko oslobođenja Imotskog od Osmanlija, obitelj omiškog plemića Ivana Zuane Franceschia dobila je od mletačkih vlasti prilično velike posjede u Imotskom polju. Bivši posjedi legendarnog arcibega Čauševića te njegova kula s vrtom na Perinuši postale su novo sjedište ove plemićke obitelji.
Stambeno-gospodarski sklop Perinuša (ime dolazi od obitelji Perinović koja je desetljećima upravljala Franceschijevim imanjima) danas čine mlinica s desetak mlinova, dvije velike stambene zgrade s podrumima, spremištima i ograđenim vrtovima. Sjeverni dio zauzima mlinica i velika dvokatnica čiji je središnji dio turska kula s kraja 16. ili iz 17. stoljeća. Kula je jednim dijelom porušena oko 1850. kada nastaje današnja dvokatnica sa stambenim prostorima na katovima i spremištima u nadsvođenim prizemljima.
Od mlinice preko rijeke Vrljike vodio je niski kameni most (danas zatrpan) s 20-ak lukova, od kojih je nakon poplave 1928. ostalo desetak. Most je bio sagrađen tijekom turske vladavine, a možda i ranije.

Obično bi pješaci na Perinuši malo odmorili i obvezno se napili vode iz Vrljike, toga se običaja držao i Tin.

Hodočašće po Zagori

 

Ja ustrajno hodam u gore.

Tamo me tajni glas zove.

Nešto neznano trideset ljeta,

staro (i mlado) od postanka svijeta.

Velike vode romore,

pozna me stari hrast.

Misli će biti nove,

sanje će biti čast.

 

Tu nebo hrli u slavu,

javlja se puna vedrina,

i duh mi ne opaja glavu.

Daleki grad je još tmina,

ovdje su raskošne boje.

Slike se nude kistu.

Život treperi u listu.

Sad grlim prirodu čistu

i mirno je srce moje. 

 

Tu ću srknuti ledenu rijeku,

sjesti po rubu starog mlina.

Baršunasto prići će tišina,

obuzet će me milina,

u gori ću otkriti Jeku,

pod nogom bilje će rasti,

ja ću u zaborav pasti

i u Ekstazu daleku. 

 

Ovdje su sveta jezera

čudnovata kao priče,

i vjetri što raspinju pera

ptica iz vilinskih sfera.

Na uspomene sliče

gradine: taj obzor je moja mjera.

Ja imam samo strasne noge,

ja ištem, i noge me diče:

lutanje biva vjera. 

 

Tih nekoliko jezera

s čarima očiju bajnih!

Puteljci svakoga smjera,

cilj nespokojstva trajnih,

otkad se dijete vera.

I hlepnje da se krene

sve dalje u nove gatke,

upozna snijeg i maglene mrene

i kiša i sunce i blage sjene

večeri što nisu suviše slatke. 

 

U ropstvu jezerskih vila

što je sreća i nada ja brojim:

sam hodam i na nogama stojim,

a tu je moj plamen

i divovska krila:

na nebu golemi znamen,

mlin, tri vrela, pet gostiona,

sedam križeva, jedan veliki kamen

i rastrkano mnoštvo zvona.

Mnoštvo stijenja, tuce stabala vitih

i jedan prebijeli most

što vječnu rječicu utaman kiti.

Na njemu putnik, zadubljen gost.

T 10  Grubišića kuća – Imotski

Drugi i treći razred pučke škole Tin završava u Imotskom.
Od 1871. do 1897. škola se nalazila u Vukovića kući na Pjaci. Pri kraju 1897. Grubišića kuća postala je privremenom školom. Kuću Grubišića sagradio je Stipan Jukić 1817. Potom je iz Grubišića kuće škola preseljena u Marčinu kuću do izgradnje školske zgrade 1911.

U imotskoj školi 1897./1898. radio je Tinov otac Ivan. Obitelj je stanovala u Krivodolu, ali u zimskom razdoblju otac i sin su bivali na stanu u Imotskom.

T 11  Gradska kavana Imotski

Imotska gradska kavana na Pjaci bila je statusni simbol grada, dnevni boravak Imoćana, a u nju su zalazili Tin Ujević, Dinko Štambak, Vlade Gotovac, Mate Parlov i drugi poznati Imoćani.
Po katastru iz 1725. kuća je pripadala Stipanu Crnici, serdaru Imotske krajine, a kasnije prešla u vlasništvo obitelji Ciciliani. Na katu iznad kavane otvorena je 1875. godine Hrvatska čitaonica. Kavanu je na samom početku 20. st. otvorio Šimun Rako Jurkan koji je poginuo u
Prvom svjetskom ratu, no njegova je supruga Manda nastavila obiteljski posao. U osvit 21. st., nakon smrti posljednjeg vlasnika Ante ĐukeKrisa, kavana je zatvorena. 

DINKO ŠTAMBAK rođen je u Donjem Dolcu, malom mjestu u zaleđu Omiša, gdje je u to doba službovao njegov otac. Kao dijete seli s obitelji u rodni grad svog oca, Imotski, u kojem je proveo djetinjstvo i završio osnovno školovanje. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju, a teologiju u Makarskoj. Prije zaređenja napustio je život svećenika i otišao na studij u Zagreb gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao jugoslavistiku te francuski i engleski jezik. U Zagrebu je živio boemski, a intenzivno se družio s velikim književnim imenima poput Tina Ujevića, Ivana Gorana Kovačićai Dragutina Tadijanovića. Radio je kao novinar i korektor u Leksikografskom zavodu koji je vodio Mate Ujević. Pisao je članke, kritike i eseje, a mnogo je prevodio pjesme, prozu, romansirane biografije. Potkraj 1945. seli u Pariz  pohađao doktorski studij na Sorboni. U godinama pred mirovinu ponovo je počeo dolaziti u Hrvatsku, k obitelji u Imotski. U to su vrijeme nastala njegova djela o djetinjstvu i gradu. Umro je u Parizu 1989., a pokopan u Imotskom. Na obiteljskoj kući podignuta mu je spomen-ploča.

VLADIMIR VLADO GOTOVAC (Imotski, 18. rujna 1930. - Rim, 7. prosinca 2000.), hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BIH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1955. do uhićenja 1972. Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Bio je glavni urednik Hrvatskog tjednika. Kao jedan od proljećara osuđen je na četiri godine zatvora, tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977. ponovno je osuđen u montiranom političko sudskom procesuna dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava. U slobodnoj Hrvatskoj posvećuje se politici. Bio je vrstan i neponovljiv govornik. Objavio je četrnaest zbirki poezije i sedam proznih djela. Pred školskom zgradom u Imotskom (nekada Gimnazija, danas Osnovna škola) postavljen je Gotovčev portret u bronci.

MATE PARLOV, podrijetlom je iz Ričica blizu Imotskog, rođen u Splitu 16. studenoga 1948., slavni hrvatski boksač, olimpijski, europski i svjetski osvajač zlatnog odličja za bivšu Jugoslaviju. U profesionalnoj karijeri osvojio je 1976. naslov europskog prvaka u poluteškoj kategoriji i naslov svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC-u 1978. godine. Bio je prvi boksač iz socijalističkih zemalja koji je osvojio profesionalnu svjetsku titulu. Mate Parlov jedini je boksač u povijesti tog športa koji je osvojio olimpijsku, europsku i svjetsku amatersku te europsku i svjetsku profesionalnu titulu. Bio je najbolji hrvatski boksač svih vremena, pa je već za života proglašen najboljim hrvatskim športašem 20. stoljeća. Umro je u Puli 29. srpnja 2008.

T 12  Trg Matice hrvatske - Imotski

 

Spomenik Tinu Ujeviću postavljen je 1980., izradio ga je Kruno Bošnjak. To je ujedno i prvi spomenik postavljen u pjesnikovu čast.

U razgovoru s novinarkom Marom Ožić Bebek, obavljenom u podnožju spomenika 1984., Dinko Štambak se sjetio Tina i prokomentirao kip:

Recite iskreno, je li Tina itko mogao dobro poznavati?
Nitko! Tin je o sebi vrlo malo govorio. Ono što je rekao, to je napisano. Provocirao sam ga u Zagrebu 1940. da mi priča o svom pariškom životu. Nikada! Kad bi ga pitali o ljubavnom životu – nikada! O svojoj obitelji - nikada! Jednome je mome prijatelju, dok sam bio u Parizu, rekao: Štambak nema obitelji! Kao i on, je li! Nikome se on nije ispovjedio. Provjeravao sam neke napisane stvari o njemu. Sve je to bila laž! Nije bio dendi. Nije bio zaljubljen. Bio je vrlo indiferentan na zapitkivanja i primjedbe. Rekao bi samo: E, he, e… Ali u par autobiografskih tekstova kao Ispit savjesti, progovorio je o sebi. Kasnije je negirao. Uspavanku iz Krivodola napisao je u jednom dahu. Ispod pet dubova. Provjerio sam, sada su četiri! Držao se stoičkog principa: živjeti skriveno!

Kad bi postojala mogućnost fizičkog suočenja, ovdje pred njegovom brončanom kopijom, što biste nakon trideset i više godina rekli?
Rekao bih mu: Zdravi Baš-čelik!... Došao neki dan moj rođak Jozo s unukom iz Bosne. Pričao malom o Baš-čeliku. Netom stupiše u Imotski, mali ugleda Tina i veli:
'Dide, je li ovo Baš-čelik?' Tako bi ga pozdravio. Kad je spomenik prije četiri godine postavljen, mislio sam, Bože moj da je prijeko kakva birtijica pa da Tin gleda u nju. Poslije godinu dana otvoriše kafić… Sad je svoj na svome.

Postavljanje spomenika Tinu u imotskom kraju prema onoj 'nitko nije prorok u svom zavičaju' išlo je prilično teško, pa je tako bilo i s ovim na gradskom trgu, postavljen je zahvaljujući Iliji Zovku koji nije posustao pred brojnim zaprekama.

 

KRUNO BOŠNJAK, rodio se u Lovreću 4. X. 1936., kipar. Osnovnu školu završio je u Lovreću. Školu za primijenjenu umjetnost i Akademiju likovnih umjetnosti (1964.) u Zagrebu, u klasi prof. F. Kršinića te do 1968. bio suradnik njegove Majstorske radionice. Od 1969. je predavač, a od 1985. redoviti profesor pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izradio više javnih spomenika, među kojima se ističu spomenik Tinu Ujeviću (Imotski 1980) i Miroslavu Kraljeviću (Slavonska Požega 1985., poprsje).

 

ILIJA ZOVKO rodio se u Imotskom 10. kolovoza 1941. Nakon završetka Pedagoške Akademije u Dubrovniku radio je u Krivodolu, Mljetu i Imotskom. Bio je ravnatelj Narodnog sveučilišta Imotski. Kazalištem se počeo baviti utemeljivanjem dramskih amaterskih družina Zagora te Kluba 19. Prvu monodramu I dajem ti do znanja odigrao je 1500 puta na svim kontinentima. Posvećuje se kazalištu te postaje stalni član dramskog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Za svoj glumački rad dobio je brojne nagrade. Zovko je napisao i četiri dramska teksta: Oprosti Stipe, Francuzica, Ženica i Priredba, a zajedno su objavljene u knjizi Poker lišina 2008.
Umro je u Splitu 9. studenog 2009. godine.

 

T  13 Kamenmost

U ropstvu jezerskih vila

što je sreća i nada ja brojim:

sam hodam i na nogama stojim,

a tu je moj plamen

i divovska krila:

na nebu golemi znamen,

mlin, tri vrela, pet gostiona,

sedam križeva, jedan veliki kamen

i rastrkano mnoštvo zvona.

Mnoštvo stijenja, tuce stabala vitih

i jedan prebijeli most

što vječnu rječicu utaman kiti.

Na njemu putnik, zadubljen gost.

(Tin Ujević Hodočašće po Zagori)

 

Stara razglednica pokazuje izgled mosta u Tinovo vrijeme. Iako pjesmu Hodočašće po Zagori završava hvalospjevom mostu, most nipošto nije posljednja stanica na putu. Na povratku iz Imotskog prema Krivodolu ovdje je još jedno raskršće na kojem treba donijeti odluku: krenuti put Vujevića ili put Šomanove gostionice?!

 

Kamenmostje administrativno središte općine te najstarije naselje u Podbablju. Još u rimsko doba tu se nalazio most na putu iz Ad Novae (Runovića) prema Prološcu (Epilentio) i Duvnu (Delminium). Prvi put pod imenom Camen Most spominje se 1400. Nalazi se na magistralnoj cesti Split Imotski, 4 km od Imotskoga. S mosta se odvaja put prema  Zmijavcima i Runovićima i prema Hršćevanima. Pokraj ceste je groblje i stara župna crkva sv. Luke, izgrađena još u 15. st. Obnovljena je 1705. i dograđena 1772. godine. Jezikoslovac Mate Šimundićtvrdio je da bi ime mjesta pravilno trebalo biti Kamen Most, a ne Kamenmost.
Most je građen u 2. stoljeću, a gradili su ga ondašnji stručnjaci rimskog cara Marka Aurelija po uzoru na most preko rijeke Tiber s pet okna i lukova te s posebnim propusnim kanalima za natapanje južnoga dijela Imotskog polja. Most je stariji i od Dioklecijanove palače. O tome postoji i zapis u Franjevačkom muzeju u Imotskom. Nažalost, prilikom rekonstrukcije dijela državne prometnice D-60, originalni kameni temelji mosta su porušeni ili zatrpani.

 

U devetnaestom broju Imotske krajine, povodom petnaeste godišnjice smrti velikog Tina, odvjetnik i pjesnik Davor Jerković, Tinov prijatelj i/ili pratitelj, objavio je tekst Sjećanje na velikog pjesnika. U dva navrata osvrće se na pjesmu Visoki jablani te ju povezuje sa slikom Perinuše,ali je i kaldrma, put prema Kamenmostu, vodila između drvoreda jablana. Kako god bilo, snažna je poveznica pjesme s krajolikom kroz koji je Tin često prolazio.

Mi, pak, Imoćani zaista možemo biti neograničeno ponosni što je taj veliki duh još u dalekim njegovim pretcima, na svom ognjištu odnjihala naša ubava i junačka Krajina. Iako se on rodio u Vrgorcu, nikada nije zanijekao svoje krivodolsko porijeklo, kao niti okolnost da je sigurno najljepše Visoke jablane u ranom djetinjstvu doživio prolazeći čarobnom Perinušom, odnosno relacijom od varoša do Krivodola. (…) međutim, upoznavajući ga dalje i dublje, te živeći napokon i svoj život sa svojim iskustvima, morao sam konačno priznati da je on ipak izabrao najuzvišeniju moguću vrst savjesti, tj. savjest svojih „visokih“ jablana, čarobnjačku, poetsku i nedohvatnu.

 

Tin Ujević - VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere sto živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
uzdušni piloti, nebeski piloti,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njima muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometejida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava.

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje.
Kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu
zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas uvis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!

 

T 14  Vujevići – Podbablje

 

Tin u Podbablju posjećuje zaseok Vujeviće. Dolazio je dvojici braće, Mati i Luki Vujeviću, povratnicima iz Liegea. Njih dvojica su poput mnogih Imoćana radila u belgijskim rudnicima i čeličanama. Kao osobe posebno vrijedne povjerenja doživio ih je i poslodavac, a kako nije imao potomaka, svoju je imovinu ostavio braći Vujević. Nevješti upravljanju i tržišnim nadmetanjima, u Velikoj gospodarskoj krizi sve su izgubili i vratili se kući. U to je vrijeme Tin prevodio Baudelairea. Vujevići su bili nastanjeni u belgijskoj pokrajini čijim se jezičnim specifičnostima Baudelaire koristio. Od Vujevića je Tin dobivao podatke o lokalnim izrazima i informacije koristio u prevodilačkom radu. Ovo svjedočanstvo Ivice Vujevića, Matinog unuka, potvrđuje veliku Tinovu vrlinu: ozbiljan i temeljit pristup poslu, bio on pjesnički ili prevoditeljski. Iako je prevodio velika imena svjetske književnosti, Tinov prevodilački rad slabo je istraženi i vrednovan. (Više nego usputno, Imotska krajina dala je još jednog značajnog hrvatskog prevoditelja: Matu Marasa.) Ruža, žena Mate Vujevića, znala bi prilikom spominjanja Tina komentirati: 'Dobro bi bilo kad je dolazio prije nego zazvoni Zdravo Marija, unda bi navakat otiša tamo u Jerkovića (Gornje Podbablje), ali kad dođi kasnije, mi već legnemo, a on zaklapa o škure… oni moj se skoči ko zec, pa šnjin do zore uz komin. Sutra po vazdan ne bi moga sobon.' (Prema kazivanju Ivice Vujevića, Matinog unuka)

Godina ili godine opisanih susreta nisu poznate. Ako se Velika gospodarska kriza događala između 1929. i 1933. godine (krizom je uvjetovan povratak braće Vujević), onda je moguće vrijeme druženja do rujna 1930. ili od 1937. do 1940. po Tinovu povratku iz Sarajeva. 
I o tome kako je Tin znao za Vujeviće, može se samo nagađati. Je li za njih saznao preko krivodolskih i lokvičkih korpara (putujući trgovci vjerno prikazani u Prosjacima i sinovima Ivana Raosa i istoimenoj seriji Tonća Vrdoljaka) jer su oni uglavnom trgovali na području Belgije i Francuske, posredstvom prijatelja Jerkovića ili je riječ o poznanstvu iz gostionice?!

 

IVAN RAOS rodio se 1. siječnja 1921. u Medovu Docu (Imotski). Godine 1932. upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.). Maturirao je 1940. Doživljaj djetinjstva, dječaštva i mladenaštva ispričao je na stranicama trilogijeVječno žalosni smijeh. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Od 1971., pa sve do iznenadne smrti u splitskoj bolnici 8. srpnja 1987. (od posljedica moždanog udara koji ga je nekoliko dana prije zadesio upravo u njegovu Medovu Docu, gdje je i pokopan) definitivno se vratio nesigurnom životu slobodnog književnika.
Od srpnja 1994. na dan Raosove smrti u Medovu Docu održavaju se Raosovi dani, trodnevni skup posvećen uspomeni na pisca, čije djelo - i ne samo za njegov uži zavičaj - ima trajnu književnu vrijednost.

ANTUN TONĆI VRDOLJAK(Imotski, 5. lipnja 1931.), hrvatski glumac, redatelj i producent, političar i sportski djelatnik (počasni predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora i član Međunarodnog olimpijskog odbora). Završio je glumu na Kazališnoj akademiji u Zagrebu. Kao redatelj debitira pričom u omnibusu Ključ. Zaokupljaju ga ekranizacije književnih djela. Najpoznatija mu je ekranizacija Prosjaka i sinova Ivana Raosa. Nakon desetogodišnje političke i karijere sportskog djelatnika (1990. -2000.) vraća se u kinematografiju visokobudžetnim projektom Duga mračna noć.

MATE MARAS (Studenci kod Imotskog, 2. travnja 1939.), hrvatski prevoditelj i pjesnik. Prevodi s engleskoga, talijanskoga, francuskoga i rumunjskoga jezika, a osobito se istaknuo prijevodom cjelokupnog književnog opusa Williama Shakespearea. Objavio je prvi rimarij hrvatskoga jezika. Njegova majka Ruža bila je pučka pjesnikinja, rodom iz Krivodola.
U Zagrebu je diplomirao matematiku i fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Radio je kao srednjoškolski profesor, urednik u nakladničkim kućama i glavni urednik Trećeg programa Hrvatskog radija te kao tajnik središnjice Matice hrvatske. Sedam godina proveo je u hrvatskoj diplomaciji kao ataše za kulturu.
Za svoje prijevode dobio je niz važnih nagrada između ostalih i Veliku nagradu Francuske akademije. Dobio je počasni doktorat Filozofskog fakulteta u Splitu 2017. godine.
Objavio je zbirku pjesama Kasna berba (2005.), a roman Pisma od smrti (2013.) govori o ocu emigrantu. Zbirku majčinih pisama, objavljenu 2015., naslovio je Pisma od života.

 

T 15  Crkva svetog Ante – Drum

Sajam (u Imotskoj krajini – dernek) u Podbablju, spomenut u Uspavanci iz Krivodola, ima svoju priču.

Tin je nekoliko puta navraćao kod nas u gostionu. Došlo je i vrijeme derneka u Podbablju. Mater je napunila torbu hranom, dok smo se ja i sestra uređivale. Kada smo došli na dernek, crkvi svetog Ante u Drumu, sjeli smo malo dalje od ceste koja je bila puna ljudi. Mater je iz torbe izvadila pečenicu, uštipke i druge stvari i sve posložila na vezenu kuhinjsku krpu. Tada je kroz gužvu došao moj ćaća, s njime i Tin. Svi smo sjeli i jeli. Njih dvojica su razgovarala, a kada sam pokušala nešto upitati, zamucala sam pa su me pogledali. Kao dijete sam mucala. Tin mi je tada stavio prst na usne i rekao: 'Sada govori!' Uspjela sam kazati što sam htjela. Kad god sam ponovo htjela nešto reći, pogledala bih ga, a on bi mi potvrdno klimnuo glavom. Nakon jela smo šetali dernekom sve dok se Tin nije odvojio od nas i popeo na brijeg iznad derneka. Dugo je sjedio i gledao dernek. Pred mrak je ustao, pogledao na nas, mahnuo nam nestavši u gužvi. I dandanas se sjećam kako sam uz njegovu pomoć pobijedila mucanje.

                                               (Prema kazivanju Nede Kujundžić zapisao Augustin Ago Kujundžić)

Riječ je o nekoć velikom derneku u Podbablju, na kojem se okupljala cijela Imotska krajina. Održavao se na Mladence (Nevina dječica) 28. prosinca, pa tako tekst iz Uspavanke Jer evo si vidio vile i vilenjake, ali vještica i zloduha nad kolijevkom nisi vidio. I snatrio si Gospe s očima iz tvojeg sela i stasom iz kola na sajmu u Podbablju, možemo povezati s konkretnim  doživljajem 28. prosinca 1925. godine.

 

T 16  Šomanova gostionica - Grubine

 

Augustin Ago Kujundžić zapisao je sjećanje svoje majke Nede na njezin prvi susret s Tinom. Evo kako je to Neda Kujundžić, rođena Žužul, ispričala:

„U gostioni moga ćaće na Kažiputu, dok su ljudi pili i galameći razgovarali, ušao je neznanac u kaputu, sa šeširom na glavi. Svi su na tren ušutjeli s čuđenjem gledajući došljaka. Bio je drugačiji od sviju. Bio je visok. Pružio je ruku i pogladio me po kosi prije nego je otišao za šank pozdraviti se s mojim ćaćom koji je točio vino u litrenjak. Na moje iznenađenje, njih su se dvojica porođali i zagrlili. Nisam skidala pogled s njega. Govorio je odmjereno i jasno. Otac, vidjevši kako uporno gledam u njih, strogo me uputio na gornji kat kuće. Pri odlasku sam ponovo provirila kroz odškrinuta vrata. Čula sam kako ljudi govore: To je Tin Ujević! Otac nam je sutradan pričao o njemu i njegovoj babi koja je iz naše kuće. O tome kako je učen čovik i kako je obišao puno svita.“

 

U prizemlju kuće nalazila se Šomanova gostiona. U tu gostionicu Tin je često navraćao. Ona je uglavnom bivala ona peta u nizu…

U ropstvu jezerskih vila što je sreća i nada ja brojim: sam hodam i na nogama stojim, a tu je moj plamen i divovska krila: na nebu golemi znamen, mlin, tri vrela, pet gostiona, sedam križeva, jedan veliki kamen i rastrkano mnoštvo zvona. (Tin Ujević Hodočašće po Zagori)

Putom t u

 

 

 

Podijeli sa prijateljima!