Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Zdenko Lozo kandidat demokršćansko-pravaške liste za donačelnika općine Podbablje

Podijeli sa prijateljima!

lozo1

Uz kandidata za načelnika naše lokalne samouprave Domagoja Karina, imamo i vrijednog kandidata za donačelničko mjesto i to Zdenka Lozu o kojm vam prilažemo biografski prikaz i na samom početku izdvajamo nešto od Zdenkovih razmišljanja i onom što opravdava ispravnost njegove kandidature.

 

-Demokracija i sloboda nisu same po sebi savršene alatke i pretpostavke boljeg i sretnijeg života. One su sredstva dana svima nama podjednako, da se prema njima odnosimo odgovorno u slobodi djece Božje i da sebi osvijestimo kako olovka na izborima biva, razornije ili pak korisnije, oruđe u našim rukama i mislima, puno snažnije od mača ili suvremenih razornih vojničkih sredstava.
-Profesionalni i intelektualni angažmani proveli su me kroz same vrhove euroatlantskih institucija i izvore podataka korisnih donositeljima odluka u središtima moći.
-Obitelj je temelj našeg postojanja i vrelo životnih postignuća. Oni koji su imali sreće živjeti u velikoj obitelji iskusili su ovu istinu unatoč raznolikosti, posebnostima te udjelu pojedinih članova u sudbini te najvrjednije organizacije ljudskog zajedništva.
-Na skorašnjim izborima sudjelujem sa skupinom demokršćansko-pravaške orijentacije i svjedočenja koja baštini i kao odrednicu svojeg političkog djelovanja uzima najbolje tradicije starčevićanstva i radićevštine.

DRAGI MOJI SUMJEŠTANI, DRAGI PRIJATELJI!
Na koncu smo Velikog tjedna - u kojem smo razmišljali o patnji, smislu trpljenja, našim padovima i podizanjima na osobnom i narodnom planu te na drugoj strani zasluženom finalu te muke, a to je svjetlo Uskrsa - punine smisla hoda nas malenih stvorenja pod zvijezdama velikog svoda Nebeskog. U trnovitoj povijesti našeg trajanja na žalima, bregima i ravnicama Lijepe naše, bijaše previše kalvarija, križnih puteva, stramputica i ponora, jama i tamnica, a malo ljepote i radosti življenja. Prošli smo tisućljetni hod po pustinji u potrazi za svojom izgubljenom državom (tim silno važnim atributom opstanka i prosperiteta svakog naroda) obilježen grobištima i ropstvom naraštaja elita ratništva, duha i časti. Na samom izmaku burnog i krvavog XX. stoljeća najprobraniji sinovi hrvatski udariše temelje, međe i uvjete stvaranja i rasta tek uskrsle i obnovljene neovisne i slobodne Hrvatske.
Ono što oni maestralno napraviše tzv. političke elite i njihovi poslušnici, mahom protuhrvatskog raspoloženja i nikakvih ljudskih vrlina, od jedne perspektivne države napraviše užas, pri tom sebi i i skupini oko sebe osiguravši društvenu poziciju i materijalna lena izrazito nerazmjerna njihovim objektivnim vrijednostima i zaslugama. Na drugoj strani iza sebe ostaviše svekoliku apatiju, beznađe i na koncu egzil naraštajima Hrvata, napose iz ruralnih sredina Slavonije i Dalmacije. U svoj burnoći ovih događanja kroz četvrt stoljeća trajanja RH čitava je pitoma Imotska prodolina dijelila narodonosnu sudbinu, često puta još u strašnijim veličinama i pojavnostima. Više od polovice njenog najpotentnijeg stanovništva je ostavilo svoja pradjedovska ognjišta, zaključalo kućna vrata i minimalne egzistencijalne potrebe otišlo tražiti daleko od rodnog kraja, unatoč silnim potencijalima i drugim pretpostavkama razvoja kraja u svojoj neovisnoj državi.
Ovaj podulji uvod iznosim tek radi opomene kako demokracija i sloboda nisu same po sebi savršene alatke i pretpostavke boljega i sretnijeg života. One su sredstva dana svima nama podjednako, da se prema njima odnosimo odgovorno u slobodi djece Božje i da sebi osvijestimo kako olovka na izborima biva, razornije ili pak korisnije, oruđe u našim rukama i mislima, puno snažnije od mača ili suvremenih razornih vojničkih sredstava. Odvojen od rodnog kraja s nenavršenih petnaest godina, u trajni sam memento utisnuo slike obzora i tradicija iz kojih sam poslije u život pretočio baš sve ono što će obilježiti moje trajanje. Povremeno sam u moj ljubljeni zavičaj navraćao, a u vrijeme rata i kraćeg poratnog razdoblja u njemu aktivno živio. Sada u predsuton mojeg životnog vijeka donio sam za moju obitelj sudbonosnu odluku o povratku u njega, stavljajući mu na raspolaganje sva svoja znanja, vještine i društvene veze da u taj lijepi i očuvani slap ugradim još pokoju svoju kap, kako bi on mogao ljepše sjati. Svaki puta kada bih iz mojih dičnih Poljica odlazio u životne izazove ili kušnje s grčem u grlu i željom za brzim povratkom kretao bih, i kada bi to okolnosti dozvolile tamo se vraćao. Moje su nakane bile: obnoviti kuću, podići vinograd, zasaditi pokoju maslinu i voćku ili potaknuti i ostale na doprinos ljepoti života u selu, kada su u pitanju bila infrastrukturna poboljšanja ili kakva moja nesebična pomoć drugima...
Na skorašnjim izborima sudjelujem sa skupinom demokršćansko-pravaške orijentacije i svjedočenja koja baštini i kao odrednicu svojeg političkog djelovanja uzima najbolje tradicije starčevićanstva i radićevštine.
Makar je veći dio mojeg života bio pod povećalom javnosti ovdje ipak donosim kratki presjek životnog puta i neke činjenice koje se uz taj put povezuju.

Važne crtice iz životopisa
Rođen sam u Poljicima 1958. kao deveto i šesto živuće dijete u obrtničkoj i materijalno dobrostojećoj obitelji. Izdanak sam čvrste HSS-ovske obitelji izrazitog rodoljubnog naboja koja je od jedne od imućnijih imotskih obitelji po dolasku „osloboditelja" dovedena na zgarište, a potom se kao feniks podigla iz pepela.
Kao vrlo živo dijete i izvrstan učenik iz OŠ Krivodol odlazim 1973. u Split, a po završetku elektro-tehničke škole i na studije u Zagreb. Među mojim profesorima na zagrebačkim fakultetima elektrotehnike, ekonomije, prometa i političkih znanosti bilo je više od trideset akademika. Među njima su tvorci našeg energetskog, telekomunikacijskog i televizijskog sustava, vodeći prometni stručnjaci ove zemlje, uvaženi ekonomski teoretičari i politolozi.
Dolaskom u Zagreb priključujem se sveučilišnoj mladeži vjeronaučne skupine kod isusovaca, tih revnih vojnika Crkve i velikih sinova našeg naroda i njegove kulture, u popularnoj Palmi. Uoči NEK-a 1984. skupina palmaša prelazi u Uredništvo lista mladih MI - taj za komuniste najopasniji poratni izdanak katoličke crkve u Hrvata, kako su nas krstili komunistička piskarala, i tada i danas „vodeći novinari". Zasluga nas palmaša je da taj list prerasta u utjecajni mjesečnik i tvrd orah za Udbu i KOS. Osim lista radili smo na ustroju Pokreta mladih MI, što je još više razbjesnilo čuvare Revolucije. Uz raniju političku ilegalnu djelatnost ovo me dovodi na Vojni sud Sarajevo i istragu koju osobno vodi glavni nadzorni arhitekt kasnijih krvavih srbijanskih pirova na Balkanu, general Aca Vasiljević. Tamnica Sarajevo i zatvor Požega uz radni logor zloglasnu Manjaču ispunit će daljnje dvije godine mojeg života.
Novinarsko iskustvo vješto ću pretočiti u stvaranje Imotske krajine - najbolje i najvrijednije novine u Hrvatskoj, kako reče vodeći hrvatski muzeolog dr. Antun Bauer, sada daleke 1992., a danas to svjedoči dr. Zlatko Hasanbegović, koji se i sam pravaški izgrađivao zahvaljujući i našim novinama.
S novinarstvom sam se još jednom ozbiljno sreo odlazeći na vlastiti zahtjev (zbog neizdrživosti stanja u SOA-i) u mirovinu 2014. Preuzimam uredništvo lista 7 Dnevno od njegova 25. broja i s najrespektabilnijim hrvatskim novinarskim i publicističkim imenima - njih više od trideset, stvaram najtiražniji politički tjednik koji je, s prodanom tiražom od gotovo 30 tisuća, trostruko nadvisio „vodeći" Globus ili najmanje 10 puta obnovljeni „najutjecajni" Nacional, nekadašnji poluobavještajni uradak, a danas Sorosovu filijalu.

DOMOVINSKI RAT I RAD U SIGURNOSNOM SUSTAVU RH
Jedno je sigurno, za obnovu državnosti - tog stoljetnog sna hrvatskih ljudi, mladost rodom i podrijetlom iz ove značajne općine dalmatinskog zaleđa, baštinici pradjedovskog ratničkog viteštva u kupelji svoje krvi, zajedno s drugim hrvatskim bojovnicima, snažno doprinose isticanju stjegova svoje, Hrvatske pobjede; ne samo na tvrđavama Dubrovnika, biskupskog i kraljevskog Knina te kraljevskog Jajca. Ponosan sam jer sam s njima grizao gorke zalogaje od samog ustroja junačke 3. bojne imotske pa sve tamo do vrata Banove Luke, sudjelujući na sve moguće načine u njihovu rastu; obučenosti i opremljenosti ili u predvečerja na grobljima gdje sam se u ime hrvatske države od njih opraštao uz posmrtne zvuke trube i počasni pucanj.
Zadovoljan što sam svoju odoru odložio bez ikakvog vojničkog čina na njoj, bez dodjeljenog stana ili lažne invalidnosti, ali s mnoštvom priznanja od vrha Glavnoga stožera i njegovih načelnika do zapovjednika vodećeg Zbornog područja HV-a. U tom sam zapovjedništvu bio pomoćnikom zapovjednika najznačajnijih Operativnih skupina i to generalima Ademiju, Kotromanoviću, S. Zdilaru, Fuzulu i Klancu, a pod zapovijedanjem generala mučenika i viteza Gotovine kroz naše ZZP su prošle gotovo sve djelatne i specijalne snage HV-a i HVO-a te desetine pričuvnih postrojbi, od samostalnih bojni do brigada i pukovnija.
Poslije sam oko petnaest godina nastavio služiti svojoj Domovini na najkompleksnijim zadaćama sigurnosnog djelovanja, završivši svoju karijeru kao analitičar u zvanju eksperta, radeći uglavnom na poslovima energetske sigurnosti ove zemlje.
S probranom skupinom od jedva dvadesetak djelatnika iz Nacionalne službe elektronskog izviđanja (NSEI) sudjelovao sam u čvrstom partnerstvu s najmoćnijom svjetskom sigurnosnom službom, američkom NSA. Osim iznimno vrijedne donirane američke opreme naš je rad u bitnome doprinio pristupu RH u NATO. Reorganizacijom sigurnosnih službi pripali smo pod okrilje vanjsko obavještajne službe pod imenom Obavještajna Agencija, a spajanjem s POA-om završio sam u središnjici SOA-e, gdje sam na svoje traženje, uz sva priznanja, umirovljen u svibnju 2014. godine.

Podijeli sa prijateljima!