Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Pismo najvećem zvonu

Podijeli sa prijateljima!

 zvono1

Jedna od najstarijih imotskih župa ona posvećena sv. Luki u Podbablju usprkos mnogim teritorijalnim podjelama zbog efikasnijih pastoralnih zahtjeva koje su počele 1748.godine kada biskup Stjepan Blašković od Podbablja dijeli Runoviće i dio Zmijavaca pa do pet godina kasnije, godine 1752. kada je odijelio Poljica s Krivodolom, 1891. godine brojala je 2280 duša u 388 obitelji.

Župna crkva Sv. Luke na Kamenmostu, inače najstarija imotska okopoljska crkva za koju se smatra da seže iz predturskog razdoblja, a prvi put se službeno spominje davne 1562.godine, krajem 19.stoljeća postala je neprikladna odnosno nedostatna za redovitu Službu Božju. Njezina starina potpomognuta teškim stanjem trošnosti zadavala je brigu mnogim ondašnjim župnicima koji su razmišljali o gradnji veće crkve koja bi se nalazila u Drumu u sredini župe. Iako je kod župske kuće u Drumu u kojoj su župnici župe Podbablje živjeli od 1735. godine bila sagrađena kapelica posvećena sv. Anti nekoliko desetljeća ranije ona nije zadovoljavala pastoralne potrebe ove župe pa je župnik fra Ivan Tonković rodom iz ove župe (dijela Zmijavaca koji je do 1982. godine pripadao župi Podbablje) prvi krenuo s nacrtima za novu crkvu. Projekti su napravljeni u rekordnom vremenu, lokacija je određena, a i sredstva koja je osigurao sin ove župe don Josip Vergilij Perić koji je bio i zastupnik u Carevinskom vijeću, no prijepori dijela onih koji su bili protiv gradnje nove crkve kako ne bi izgubili svoju krčmarsku dobit, odgodili su gradnju ove crkve idućih tridesetak godina.

zvono2

 

SLIKA: Nacrt crkve Sv. Ante u Drumu

 

Tek, zahvaljujući župniku fra Luki Livajiću koji je čak 34 godine službovao u Podbablju počeo se ostvarivati dugogodišnji san mnogih župljana. Izrađeni su novi nacrti, a konačno se počela i graditi sada lijepa sakralna građevina. Doprinijeli su svi župljani, usprkos svojim skromnim sredstvima i neimaštini u kojoj se nalazio veliki broj osoba koji su živjeli u predivnom prirodnom ambijenutu smještenom oko brda "Babe" po kojoj je ova župa i dobila svoje ime. Mnogi su se isticali, mnogi su pomogli novčanim sredstvima, ali ipak većina njih dobrotvornim radom koji je onda ipak bio puno prihvatljiviji nego li pokoji dinar teško zarađenog novaca iskamčenog od škrte zemlje i vrijednih težačkih ruku. Nije bilo zgodno, a uostalom kada je lako napraviti crkvu? Ondašnja kraljevska prosrpska vlast nikako nije bila sklona Katoličkoj crkvi pa ni ovdašnjem narodu koji je čvrsto baštinio i s ponosom pronosio svoju vjeru i od takve vlasti nikako se nije mogla tražiti pomoć.

 

Kada je fra Luka napravio sve nacrte, čekala se zadnja dozvola. Bila je to ona Nadbiskupije u Splitu koja je svoju odluku "amenovala" 1926.godine i moglo se krenuti s gradnjom koja je počela dvije godine poslije, točnije 1928.godine kada je položen kamen temeljac. Bilo je to veliko slavlje, svirala je i glazba iz Imotskog kada je položen kamen temeljac, a već drugi dan vrijedni su župljani krenuli na posao. Iako su mnogi dali svoj neizmjerni doprinos ipak je fra Luka uz domaćine iz Druma posebno spomenuo vrijedne vjernike iz Zmijavaca i Grubina koji su se posebno iskazali kod gradnje ove crkve. Doista su mnogi pohitali graditi ovu crkvu, svatko je davao koliko je mogao, a tu se našao i vjernik Jure (Jorge) Lončar-Lucijić tada iseljenik u Argentinu koji je svojoj rodnoj župi, nakon što je do njega doprla vijest o gradnji nve crkve, darovao zvono koje je donedavno bilo najteže u cijeloj Dalmaciji, a koje je teško 1200 kg i saliveno u Argentini 1930.godine. Zvono je ubrzo dopremljeno iz daleke Argentine, a budući da još uvijek zvonik nije bio napravljen vjernici su ga postavili na prigodne grede gdje su do gradnje zvonika tek trideset i četiri godine poslije toga zvonili udarajući čekićom u njega. Nažalost, prilikom takve zvonjave poprilično su ga oštetili jer je zvono izgubilo jedan dio, za pogled gotovo neopaženo, ali za milozvučni zvuk itekako osjetljivo. Zbog toga i danas zvono ima svoj karakteristični zvuk, za mnoge bez ikakve "arome" čak pomalo i grub.

Nedostatak sredstava te promjena župničke službe 1934.godine kada fra Luku Livajića mijenja fra Jozo Poljak (samo godinu dana), a potom i fra Stanko Bradarić koji se zadržao do 1941. godine ˙(nažalost, obojica su ubijena od komunističke ruke za vrijeme Drugog svjetskog rata) usporile su gradnju crkve. Do početka 1941.godine odnosno Drugog svjetskog rata u našim krajevima crkva je bila podignuta do krova (pokrivena je tek 1953, a zvonik je napravljen 1964.), a za vrijeme Drugog svjetskog rata čak je bila oštećena jedna njezina lađa nastala uslijed brojnih minobacačkih granata koje su ispalile Ustaše s Perića Briga jer su se Partizani sakrili u crkvi.

Nakon fra Stanka Bradarića u Podbablje je početkom Drugog svjetskog rata došao župnik fra Jozo Meštrović koji je bio rodom iz Klisa. Tu je proveo teško vrijeme Drugog svjetskog rata te poraća te svojom blagošću i razumnim postupanjem pomogao mnogim župljanima da ostanu živu u tom olovnom razdoblju. Usprkos neimaštini te poratnoj bijedi borio se za gradnju crkve što je konačno i rezultiralo njezinim pokrivanjem gore spomenute godine. Dana, 21. travnja 1947. godine, tek kada su se poprilično smirile ratne tenzije, a mnogi mladići sakrivajući se od osvete komunističke vlasti bježali po obližnjim brdima čekajući "uskrsnuće" Nezavisne Države Hrvatske za koju su se borili iz daleke Argentine stiglo je pismo poznatog dobrotvora Jure Lončara koji je poklonio zvono. Zanimalo ga je što je sa njegovim darom te je li nova crkva stradala u nemilosrdnom ratnom vihoru!?. Tjedan dana kasnije odgovara mu fra Jozo:

Podbablje, 28.IV.47.

Dragi Jure,
primio sam Vaše pismo, dne 21.IV.travnja. Drago mi je da ste se javili. Meni je još viša radost da Vam mogu javiti za Vas veselu i radosnu vijest. Vaš plemeniti dar, zvono, kojeg ste darovali crkvi Sv. Ante još je na istom mjestu. Na njemu se nalazi Vaša fotografija i ime i bezime na uspomenu Vašeg plemenitog srca i prema Bogu i ljubavi prema rodnom zavičaju.
Još stoji uz nedovršenu crkvu Sv. Ante-duga 28 m, široka 14 m-na tri lađe. Zidovi su skoro svi gotovi još samo treba postaviti krov, ali moj Jure, sad je nemoguće da se dovrši. Svijet jadan otkidao bi otkidao je od svog grla kao što i danas otkida, ali nema para, a prošlogodišnja ljetina je izdala uslijed izvanredne suše, a bojat se da ni od ovogodišnja ljetina neće biti ništa bolja od lanjske jer ove već dva mjeseca da nije pala kiša, a i kad bi se imalo para, zasad se nemože kupiti građevinski materijal.
Dragi Jure, kako Vi i Vaši kad ja i moji župljani Podbabčani životarimo. Da je bolje ne bi bilo zgoreg.
Dragi Jure, Vaše zvono razliže se na uspomenu Vašu po cijeloj Imotskoj krajini, nek Vas sv. Ante obilno obaspe svojim milostima u duševnim i tjelesnim potrebama.
Pozdravite sve vaše koji su s vama, a Vas na poseban način pozdravljam
Vaš župnik Meštrović Fra Jozo.
N.B.- Rodom sam s Klisa poviše Splita, a došao sam u Podbablje, dne 16.II.1941.

Pet godina nakon ovog pisma crkva je pokrivena, zvonik je napravljen 1964.godine i u njega je stavljeno veliko Jurino zvono, a 1977. godine službeno je završena ova velika crkva Imotske krajine. Zvono je i danas tu, postavljeno na čelične konstrukcije i ponosno odzvanja cijelom Krajinom slaveći blagdane i svečane dane, tjerajući munje i grad te oplakivajući vjerne pokojnike. Od 2002. godine ne nosi epitet najtežeg zvona u Imotskoj krajini. Sada je najteže u Berinovcu kod crkvice Sv. Ivana koje je teško 3620 kg.

 

Pripremio: Josip Šerić, siječanj 2017.

zvono4

 

Slika: Pismo fra Joze Meštrovića

Podijeli sa prijateljima!