Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Duhovna misao: Korizma (4)

Podijeli sa prijateljima!

vesna korizma1

Nije lako biti Mojsije sebi, svojoj obitelji ili prijateljima i znancima. Nije se lako izložiti, dovesti se u opasnost, staviti na kocku lažnu sigurnost u kojoj smo se usidrili. 

 

Anđeo mu se Jahvin ukaže u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma. On se zagleda: grm sav u plamenu, a ipak ne izgara. „Hajde da priđem," reče Mojsije, „i promotrim ovaj čudan prizor: zašto grm ne sagorjeva."Kad je Jahve vidio kako prilazi da razmotri, iz grma ga Bog zovne: „Mojsije! Mojsije!" „Evo me!" – javi se. „Ne prilazi ovamo!" – reče. „Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam", nastavi, „Bog tvoga oca: Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev." Mojsije zakloni lice: bojao se Boga gledati.

„Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu", nastavi Jahve, „i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko: u postojbinu Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca. Vapaji sinova Izraelovih dopriješe do mene. I sam vidjeh kako ih Egipćani tlače. Zato, hajde! Ja te šaljem faraonu da izbaviš narod moj, Izraelce iz Egipta." (Izl 3,2-10)

Bog se objavio Mojsiju. I nama se objavljuje, manje ili više upečatljivo, ali uglavnom neočekivano. U vrijeme kad se dogodila objava, Mojsije je čuvao stado na ispaši. Dok smo uljuljani u svojim svakodnevnim poslovima, rutinama, Bog nas zna prenuti iznenadnim intervencijama, preusmjeriti našu pažnju, probuditi nas. Ponekad ignoriramo „buđenja", ponekad se želimo „primaknuti gorućem grmu". U ovom drugom slučaju nam nalaže: „Izuj obuću s nogu!".

Naš korak prema Njemu je ulazak u prostor svetoga, a u taj prostor ne možemo u svakodnevnom ruhu, ne možemo s maskama, niti običajima, navikama i pravilima tijela i svijeta. Potrebno se ogoliti, svući starog čovjeka, tek onda nam Bog daje novu narav. Čini nas novim čovjekom. Ovako to sveti Pavao u poslanici Efežanima kaže: „...da vam je odložiti prijašnje ponašanje, starog čovjeka, koga varave požude vode u propast, a obnavljati se duhom svoje pameti i obući novog čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine ."(Ef 4, 22-24)

Bog se ne boji sići, spustiti k čovjeku, osobito onda kad vidi da smo na izmaku snaga, On je vjeran svojim obećanjima, ljubavi kojom nas ljubi.
U nastavku treće i u četvrtoj glavi knjige Izlaska, Bog obznanjuje Mojsiju njegovo poslanje, a ovaj se opire, osjeća se nedorastao zadaći, pokušava se izvući jer se boji suočiti s narodom, s faraonom i vlastitom slabošću... To se i nama događa, ustuknemo pred pozivom, pred poslanjem jer se bojimo.

I danas sam pritiješnjena tjeskobom. Pitam se ima li neki lakši put? Neko rješenje bez mog angažmana? Na sva moja pitanja Bog šuti. Pa mislim, lako je bilo Mojsiju, on je dobio jasne upute, a ja i ne znam kojim mi je smjerom krenuti. Što li mi je činiti? Nakon nekog vremena shvatih da tim pitanjem preskačem sadašnji trenutak, prvi korak. Prvi korak je izuti obuću... kada to napravim uslijedit će idući korak...
Nije lako biti Mojsije sebi, svojoj obitelji ili prijateljima i znancima. Nije se lako izložiti, dovesti se u opasnost, staviti na kocku lažnu sigurnost u kojoj smo se usidrili.
Koliko smo puta pomislili: "Isuse ja to ne mogu, pošalji nekoga drugoga." A On šalje tebe i govori: "Idi dakle! Ja ću biti s tobom..." (Izl 4,12)

TEKST: Vesna Ujević

Podijeli sa prijateljima!