Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

 

Prastara župa Poljica- majka, a ne kći župe Podbablje 1585.-1725.

Podijeli sa prijateljima!

 Silika za tekst Poljica

Svako dosadašnje štivo o povijesti imotskih Poljica počinje tvrdnjom da se selo u izvornoj građi prvi puta spominje 1686. godine i da su Poljica za turske vladavine pripadala prastaroj župi Podbablje čija je župna crkva Sv. Luka na Kamenmostu izgrađena još u predturskom vremenu, dok Poljica odcjepljenjem od župe Podbablje 1747. nisu postala samostalna župa.

 

To je notorna neistina jer fantomna prastara župa Podbalje postoji samo u glavama "povjesničara". Neki od "stručnjaka" silovanjem izvora žele zatrti sjećanje na prastaru župu Poljica slijedom čega je poljička župa postala žrtvom onoga što se u historiografiji naziva damnatio memoriae, naknadno brisanje iz kolektivnog sjećanja. Slijepo prihvaćenje i ponavljanje povjesnu neistinu ne pretvara u istinu, a nemar se osvećuje jer bezbrižan odnos prema izvornom materijalu prati i našu najnoviju historijografiju.

Gradnja franjevačkog samostana u Poljicima između 1614. - 1620.
Poljica su još u predturskom vremenu bila sredina jedne značajnije zajednice o čemu svjedoči tamošnja nekropola od nekada više od deset stećaka od kojih je nažalost ostalo samo dva. Selo se prvi put spominje u osmanskom defteru (katastarsko-porezni i drugi spisi) iz godine 1585. Defter iz godine 1701. i dokument fra Stjepana Vrljića iz godine 1703. otkrivaju da je riječ o prostranom selu koje je obuhvaćalo čitavi prostor od Berinovca do Kamenmosta uključujući Nebriževac, te od rijeke Sije/Vrljike do kose Osoje i brda Grab; riječju čitavi prostor (bez Hršćevana) današnje općine malo čudnog i nepovijesnog imena Podbablje.

Poljica su pri kraju turske vladavine, nakon današnjeg Prološca (18 kršćanskih kuća) bila najveća kršćanska zajednica – župa imotske krajine. Stoga je sasvim razumljivo da su franjevci, kada su 1614. privremeno potjerani iz svog samostana na prološkom otočiću od turskih vlasti i starješina reda, dobili dozvolu za gradnju novog samostana u imotskim Poljicima. O tome izravno svjedoči zapis vizitatora Generala franjevačkog reda fra Pavla Pelizzera iz 1640., a neizravno ferman sultana Osmana II. krajem 1619. i teskera Halil-age mataradži-baše bosanskog beglergega iz godine 1638. Ne isključujem mogućnost da su temelji kratkotrajnog poljičkog samostana, a možda i najstarije poljičke crkve, s gornje strane ceste u današnjem komšiluku Kujundžić-Lujan. Naime, još iz neobjavljenih mletačkih katastara za Poljica iz godine 1720. i 1721. doznaje se da je poljičkoj crkvi tada potvrđena i čestica s gornje strane ceste u današnjem komšiluku Kujundžić-Lujan upisana nazivom "Zidine". Godine 1720. i 1721. poljičkoj crkvi je potvrđen i vinograd veličine nešto jače od dva kampa s donje strane ceste u današnjem komšiluku Kujundžić-Lujan u poljičkoj dragi. Ne tvrdim, ali slutim da su franjevci tokom gradnje poljičkog samostana živjeli u Dobrinčima gdje su posjedovali kuću, livadu i bunar, a koji su posjed zamjenili svakako prije 1619. i nakon useljenja u novi poljički samostan za "Čokor (dolac?) do Drage Poljice". Ovu zamjenu dobara između fratara i Petra Pavlova te njegovih sinovaca iz sela Dbnt registrirao je imotski kadija Hadži-Hasan 1619. U Dobrinčima se do danas sačuvao naziv jednog lokaliteta "Manastir".

Generalni providur Valier Poljičku župu 1686. povjerava franjevcima Nakon što su se stanovnici Poljica 1685. sa još sedam imotskih sela (među kojima naravno nema ni Podbablja ni Kamenmosta!) odazvali pozivu Mletačkog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Petra Valiera i učestvovali u oslobođenju Zadvarja te se odcijepili od Turaka, mletački providur svojim dekretom od 15. veljače 1686. predao je poljičku župu brizi franjevaca. Slijedom toga fra. Stipan Vrljić u svojoj kronici prikazuje pet župa koje su franjevci nakon povratka 1703. držali u imotskoj nahiji: "Neka se zna koie su župe ovoga manastira Imotskog bile od starine za Turaka i od kada je ie manastir u Prološcu fundan." Na četvrtom mjestu spominje "Župa od Poljica". Ni govora o nekoj župi Podbablje odnosno Kamenmost!

Poljička župa 1717. (ponovno?) postaje biskupska
Odmah nakon oslobođenja Imotskog makarski biskup Nikola Bjanković, gvardijan fra. Stipan Vrljić i mletački generalni providur Alviso Moncenigo sporazumili su se o raspodjeli župa oslobođene imotske krajine. Ni u tome dekretu od 11.kolovoza 1717. nema spomena o tobožjoj prastroj i prostranoj župi Podbablje – Kamenmost, ali se i dalje spominje crkva/župa (chiesa) Poljica kojoj je 1720. dodjeljeno dva kampa zemlje u Lugu a 1721. dodjeljeno odnosno potvrđeno tri čestice u Poljicima: samu crkvu i prostor oko nje; česticu zvana "Zidine" veličine nešto jače od pola kampa s gornje strane ceste u današnjem komšiluku Kujundžić-Lujan i vinograd veličine nešto jače od tri kampa u poljičkom polju ispod ceste u komšiluku Kujundžić-Lujan. Poljičkom župniku don Luki Zujiću mletačka je vlast za njegovo uzdržavanje, prema katastru izrađenom između 1721. i 1725., dodijelila 20 kanapa zemlje u Šumetu. Iz tog se katastra doznaje se da je don Luka Zujić pripadao kongregciji oratorijanaca sv. Filipa Nerija, znači školovan je u filipinskom glagoljaškom sjemeništu u Splitu ili u Brelima koje je osnovao upravo biskup don Nikola Bijanković na svojim posjedima u Splitu i u Brelima.

Kada se fra. Ivan Vucić iz Promine natjecao za skradinskog biskupa u popisu izjava potvrda i priznanja između ostalog spominje i priznanje glavara i imotskih sela iz godine 1721. u kojem je on ranije obraćao muslimane i šizmatičare. Izričito navodi (župe): Zagvozd, Župa, Vrdol, Drinovci, Poljica, Vinjani i Proložac. Ni u ovome dokumentu traga o nekoj prastaroj župi ni selu Podbablje!

U literaturi se još i danas tvrdi da je današnja poljička župska crkva zidana 1859. i da do tada osim eventualno kapelice nije postojala crkva. Izvori govore drugačije. Poljička se crkva prema katastrima iz 1720. i 1721, nalazila na mjestu današnje, mada ne isključujem mogućnost da je podignuta iz temelja kao nova nakon što su Turci 1686. istjerani iz tada znatno prostranijeg sela Poljica, te da se možda starija iz predturskog vremena nalazila na već spomenutoj čestici u katastru 1721. zvanoj "Zidine". Da je 1720. prvi put u do danas poznatim izvorima spomenuta poljička crkva posvećena sv. Ani i već imala svoje šamatorje svjedoče matice iz 1747.

Imotski franjevci 1717. nisu imali razloga bit nezadovoljni njima dodjeljenin župama netom osobođene imotske krajine te im tada nije bilo teško vratiti poljičku župu biskupu. No, 1721. situacija se drastično promijenila nakon što su temeljem razgraničenja sa Turskim carstvom imotski franjevci ostali bez prostranih župa Gorica, Drinovci, Roško Polje i dijela Vinjanske župe. Tada počinje gotovo stogodišnja grčevita borba franjevaca i mletačke vlasti s makarskim biskupom radi župe Poljica. O istovremenom sporu između imotskih franjevaca i makarskih biskupa oko župe Vrdol Milan Glibota iznio je niz do tada nepoznatih detalja – paralele sa Poljicima su očividne.

Ove skromne crtice su prva, makar plitka i krivudava brazda prikaza povijesti sela i "župe od Poljica" u drugačijem svjetlu od dosadašnjeg prikaza u literaturi. Nisam povjesničar po profesiji već desetljećima iz hobija istražujem povijest šireg zavičaja i nastojim otvoriti nove prozorčiće naše povijesti. Ove će crtice ispuniti svoj zadatak ako potaknu nekog od mlađih povjesničara da preispita navode, ispravi moguće greške i unese više svjetla u povijest Imotske krajine.

Ivan Lozo pok. Jure-Bagina, Imotska Poljica uoči svetkovine sv. Ane 2017.

 Literatura:

  Vjeko Vrčić, "Plemena imotske krajine", Imotski 1996. str. 177., 195.
  Na drugom mjestu nastojat ću dokazati da se izvori iz turskog vremena u kojima se spominje samostan, crkva i župa Kameni Most odnose na crkvu sv. Mihovila, i samostan na prološkom otočiću u djelu današnjeg Prološca koji se nekada po Šamparevu mostu zvao selo Kameni Most. Današnje pak selo Kamenmost ovim novim imenom prvi put se javlja 1701. Crkvu sv. Luke i župu Podbablje ne spominje ni jedan izvor iz turskog vremena, tako ni oni iz 1701., 1702. i 1703. Sljedom toga je crkva sv. Luke između 1703. i 1705.  podignuta iz temelja kao nova crkva. To dokazuje i  uklesana godina 1705. te arheološka istraživanja iz godine 2008. koja su objelodanila samo dvije faze gradnje: 1703.-1705. te nadogradnju iz godine 1772. Župa Podbablje odnosno Kamenmost ne spominje se ni u popisu župa imotskih franjevaca (dekretu) od 11. kolovoza 1717.
  Zvonko Kordić, "Popis sela Imotske i Ljubuške nahije iz detaljnog popisa hercegovačkog sandžaka iz oko 1585. god." u: Imotski zbornik, br. 2, 1994. str. 110. (prvi objavio i preveo sa turskog jezika Admed S. Aličić)
  Popis fra. Stjepana Vrljića župa, crkava i kršćanskih obitelji Imotske krajine 1703. Arhiv samostana Omiš.

[1]    Dokument fra. Stjepana Vrljića iz god. 1703. n.d.

[1]    Fra Pavao Pelizzer, "Izvještaj o Bosni god. 1640." u: "Imotskom krajinom – putopisi i zemljopisni opisi", Matica Hrvatska, Imotski 1996., str. 12.

[1]    Karlo Jurišić, "Registri turskih dokumenata o franjevačkom samostanu u nahiji Imota", u: Čuvari Baštine, Imotski 1989., str. 108., 118./119.

[1]    Neobjavljeni katastrar za Poljica od 24.12.1720., Državni arhiv Zadar, Spisi generalnog providura Alvise Mocenigo (1717.-1720), Libro I., str. 325V – 329R., i 1721. (Na ovom mjestu zahvaljujem gospodinu Milanu Gliboti na kopijama još neobjavljenih katastra)

[1]    Karlo Jurišić, n .d., str. 108.

[1]    Mate Puljak, "Hasanaginica – novi prilozi istraživanju", 2017., u: Fondacija "Arheološki park: Bosanska piramida"

[1]    Dekreti mletačkog generalnog providura za Dalmaciju i Albaniju Petra Valiera od 26.1.1686. i 15.02.1686.,

[1]    Kroniku fra. Stipana Vrljića objavio je: Bruno Pezo, "Fra Stjepan Vrljić – sjedok, učesnik i tvorac sudbonosnih dogođaja imotskog samostana od 1715. do 1738." u: Čuvari Baštine, Imotski, str. 160.-169.

[1]    Vjeko Vrčić, "Odjeci – 250. godišnjica rada imotske župe", Imotski 1967., str. 78.

[1]    Neobjavljeni katastar za Poljica od 24.12.1720., n.dj.

[1]    Neobjavljeni katastar za Poljica 1721., Državni arhiv Zadra, kopija zahvalom Milana Glibote u mom posjedu

[1]          Katastar za Proložac, Crnogorce i Lokvičiće 1725., Državni arhiv Zadar, kopija u mom posjedu.  Na ovom mjestu zahvaljujem gospodinu Milanu Gliboti na kopijama ovdje citiranih neobjavljenih i objavljenih katastra

 

  Zbornik Kačić

 

  Vjeko Vrčić, "Plemena imotske krajine", n.dj. str. 196. 

 

  Ante Ujević, "Imotska krajina", Imotski 1991., str. 163.

 

  Milan Glibota, „Osnivanje samostalne kapelanije u Slivnu 1733. godine“

 

 

 

Podijeli sa prijateljima!

follow us