Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

 

Kameni kip Gospe od Anđela na dar

Podijeli sa prijateljima!

GOSPA AN

Dar Imoćanima za 300. godišnjicu oslobođenja od Osmanlija

Za svetkovinu 300. godišnjice oslobođenja Imotske krajine od Osmanlijskog carstva, u Perivoju od slave Gospe od Anđélâ, ispred crkve sv. Franje u Imotskom 2. kolovoza 2017. otkriven je kip Gospe od Anđélâ, rad zagrebačkog akademskog kipara Josipa Marinovića (Skopje, 1937.).

 

Donator kipa je predsjednik uprave Školske knjige iz Zagreba dr. sc. Ante Žužul (Grubine, 1947.) koja je tom svečanom prigodom objavila i popratnu knjigu „GOSPA OD ANĐÉLÂ – Spomen roditeljima, dar zavičaju“. U velebnoj publicističko-likovnoj monografiji na samo 40 stranica tekstovi su šestorice autora, bilješke o kiparu i nakladniku te fotografije detalja kipa autor kojih je Zoran Jelača.

U uvodnom tekstu fra Jozo Grbavac piše o padu Imotske krajine pod Osmanlijsko carstvo 1493. godine kada se „iz povijesti vratila u prapovijest. Više od 200 godina trajat će očajničko hrvanje između osvajača pod polumjesecom i branitelja pod križem.“ Bježeći pred Turcima, franjevci s Opačca na izvoru Vrljike, gdje su oko 1300. godine na temeljima benediktinskog zdanja podigli samostan, bježe na otočić gdje podižu novi samostan, koji su pred navalama Osmanlija povremeno napuštali, a trajno 1715. izbjeglištvom u Omiš. Oslobađanjem tvrđave Topane na blagdan Gospe od Anđela 2. kolovoza 1717., nova mletačka vlast pod utvrdom podiže crkvicu Gospi na slavu, na drvenoj dasci 60 x 80 cm naslikana je Njezina slika i postavljena na oltar jedine crkve u Imotskom. Uskoro počinje gradnja crkve sv. Franje na današnjem mjestu, dovršena 1736. godine, dvije godine kasnije franjevci odlučiše tu podići i novi, treći franjevački, ukupno četvrti samostan u Imotskoj krajini, koji će se kasnije zajedno s crkvom više puta dograđivati i obnavljati. A pred zaštiteljicinom crkvicom u protekla tri stoljeća se svakog kolovoza molilo i slavilo. „Pred majkom od milosti, Gospom od Anđela, u svih naših trista godina, u naših trista nevolja, u trista slavnih sjećanja, prigibahu se koljena mojeg naroda…“ – dodaje fra Josip i na koncu našu imotsku povijest i sudbu simbolično sociološki zaključuje: „Djedovi i očevi polako umiru, a s njima i njemačke mirovine, a one nisu nasljedne. Mlađi, naviknuti trošiti, kažu da ovdje nema života. Zato tjeskobno, kao i njihovi djedovi i očevi, odoše u mrtve oaze proklete iseljeničke staze. Matanovi su se dvori urušili, stari mercedesi završiše na otpadu, stari ruzinavi bageri, oslonjeni o bezube 'kašike', trunu u dvorištima golemih kuća. Ostadoše samo uspomene. Sinovi koji ostadoše, postadoše prosjaci. Krug se neumoljivo zatvara.“

O znakovitim povijesnim pobjedama hrvatskih branitelja suprotiva neprijatelja, koje su se događale na blagdane Blažene Djevice,  jer i nema mjeseca u godini bez njezine svetkovine, piše povjesničar umjetnosti, podcrtavajući da je sveti Frane baš na 2. kolovoza 1208. godine u asiškoj crkvici Svete Marije od Anđela doživio obraćenje – radost oslobođenja od grijeha. Josip Marinović izradio je kip od carrarskog mramora u kojemu se zrcali Gospin lik s tristo godina stare slike, kroz majstorsku izvedbu i sanjarenje, strpljivom i mekom modelacijom pronalazeći mjeru da lik bude privlačan i istodobno simboličan, znajući kako linije treba pustiti da mirno teku a da se forma sažme u blok napete skulpturalnosti. Ni jedna slika ne može nikad ne može ostati toliko nova poput mramornoga lika – poručuje Belamarić.

            Temeljni, središnji tekst u knjizi ispisao je pjesnik Petar Gudelj, novo duhovno i duševno poglavlje svojoj veličanstvenoj monografiji „Put u Imotu“, blistavu pjesmu u prozi o tristoljetnoj javnoj i vječnoj tajnoj ljubavi Imoćana i Gospe od Anđélâ. Svojim nadahnutim perom ponovno je zamijesio fizičko i metafizičko, zbilju i san, život i smrt, književnu riječ i biserje. Grijeh je ne prenijeti nekoliko ulomaka iz tog teksta nad tekstovima: „Imali dvije matere, zemaljsku i nebesku… // Gospe bile naše matere, naša mater Gospa… // Sin joj Iko, zaručnik Joko, sveta Ana iz Poljica njezina mater… // Zaručnik Joko veslač na mletačkoj galiji, rudar u Americi, austrijski vojak u Galiciji, na Pijavi. Sin Iko nestao na križnom putu, u Ržanskoj jami, u Šuvarovu docu. Odveli ga u Bijakovu, strijeljali na raskrižju poslije mise. Bio križar, u čelo mu urizali križ… Anđeli: ljudske, onostrane, metafizičke ptice. Kad se mitarimo, u desetoj, dvanaestoj, kad gubimo krila?   Pa mi, koji smo letjeli, sad hodamo zemljom. Dok se ne smirimo u zemlji… / / Gospa od Anđélâ. Gospo od golubica. Gospa od knjiga… // Kamenita Imota radila, gradila i govorila u kamenu, kamenom… // Gospa svukud oko nas: u drvetu, u kamenu, u jeziku, u zraku. Valja klesati, pisati, moliti da ti se ukaže…. // Josip Marinović iz kamena dozivao  njezin kip. Tri godine kresao, klesao, molio, u kamenom bloku tražio Gospu od Anđélâ. Vrcali oko njega opiljci: koliko opiljaka, toliko zvijezda. Iskresao, isklesao, izmolio: ukazala mu se. Milost joj oblila  i ozarila lice. Kojim će svijetlili imotski medeni dan, iskriti ambrozijska noć, izlaziti i zalaziti Mjesec i Sunce. Ispred lica proletjeti grlica.“

Zadnjim udarcem dlijeta kipar potpisuje svije djelo, primjećuje likovni kritičar Milan Bešlić, dodajući da je Marinović klesanjem, odnosno „sprezanjem likovnih glagola“, oblikovao odnose plićeg i dubljeg, bližeg i daljeg, višeg i nižeg, praznog i punog, oštrog i blagog, kosog, ravnog, zaobljenog, uobličio u čvrsto zatvorenu formu kiparske čistoće i likovne izražajnosti te svoju skulpturu uzvisio u postojanu okomicu snage i blagosti nebeske i transcendentalne.

I msgr. Juraj Kolarić, oduševljen je Gudeljevim tekstom, podsjeća na blagdan Gospe od Anđélâ te da je papa Honorije III. udijelio 1216. godine poseban oprost svima onima koji su posjetili, pokajali se za grijehe i ispovjedili se na njezin blagdan u crkvi Svete Marije od Anđela u Porcijunkuli kod Asiza, gdje je prvotno bio pokopan utemeljitelj franjevačkog reda. Promišljajući Hrvata kao putnika, patnika i hodočasnika, monsinjor Kolarić nastavlja hvalospjeve Majci Božjoj, zaželio svim imoćanima da zapaljena vatra njihove vjere i ljubavi prema Bogu, Gospi od Anđélâ, Imotskom kraju i Lijepoj našoj nikada ne ugasne na njihovim ognjištima i u njihovima srcima, ponavljajući i napjev iz svoga kajkavskog kraja:

Dušo duše Hrvatske,

Isusova Mati,

Sunce naših stradanja,

Ne prestaj nam sjati!

Mecena našeg doba Ante Žužul zapisuje da je trebao biti donator jednih od troje vrata na imotskoj stolnoj crkvi, no kako do toga nije došlo, odlučio je darovati kip Gospe od Anđélâ u samostanskom vrtu, gdje mu je kao gimnazijalcu dični fra Vjeko Vrčić pomogao da svoju dušu očisti od napasti psovke. „U imotskoj dolini kamena čovjek ne može preživjeti bez Boga, a kad zvizdan zapeče u tjeme težaka, krikom uz molitvu, kadšto izusti poneku psovku ili stih“ – opisuje našeg čovjeka Žužul, a o naraštajima koji napustiše rodni dom iz siromaštva poentira: „Da smo imali više, manje bismo imali krjeposti duha. Tako je Bog htio.“ Od svog prijatelja Jože, koji je izradio i brončani kip sv. Ante s isusom i ljiljanom u ruci te poprsja njegovih roditelja na groblje sv. Luke na Kamenu Mostu, naručio je kip Gospe od Anđélâ u bijelom mramoru, postavljen u crkvenom perivoju kao njegov spomen roditeljima, dar zavičaju – svim roditeljima i cijelom zavičaju.                                                                                   Knjiga koja je obogatila duhovno štivo i osvjetlala lice naše velike proslave, darak knjiga kojoj se, poput molitve, uvijek možemo vraćati, i mi koji smo ostali blizu zavičajnom ognjištu i oni razbacani burama života na sve strane ove doline suza.

 Mladen Vuković

Podijeli sa prijateljima!

follow us