Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Vujevićev roman o jednom Podbabljaninu

Podijeli sa prijateljima!

vujević - prorok

U nakladi Ogranka Matice hrvatske u Imotskom objavljena je knjiga "Prorok Periša" autora dr. sc. Ivana Vujevića, sveučilišnog profesora koji je objavio šezdesetak ekonomskih priručnika, publicističkih naslova i knjiga stihova. Ovo je njegov prvi roman o jednom mještaninu Hršćevana, obraćeniku s kojim se često družio i u mladim studentskim danima. Pogovore su napisali dr. sc. Stjepan Lapenda i akademik Slavo Kukić, a mi objavljujemo predgovor Mladena Vukovića. 

 

Uzdarje zavičajnom Podbablju

Neumorni znanstvenik ekonomskih znanosti i publicist Ivan Vujević predstavlja se zavičajnom knjigom proze, koja je manje obljubljena među imotskim piscima i peroljubima, koji se mahom oglašuju stihovljem. Tako su se primjerice u Ivanovoj rodnoj Župi sv. Luke iz Podbablja romanima javio samo Vladislav Perić (1959.), a s prostora općine Podbablje (uključujući i Župu sv. Ane iz Poljica) pripovijetke i romane tijekom prošlog stoljeća objavljuju don Ilija Ujević (1858. - 1921.), Mate Ujević (1901. - 1967.), Mladen Kljenak (1933. - 2003.), a u ovom stoljeću Augustin Ago Kujundžić (1955.)… No, jedan je Podbabljanin već odavno ušao u pučku legendu i hrvatsku književnost: grabancijaš i narodni mudrac Ivan Krištić „Gajtan“ (1888. - 1963.) o kojemu su pisali Dinko Štambak, Ivan Raos, Anka Petričević, Zlatko Tomičić, Petar Gudelj, Mladen Kljenak i drugi imotski književnici pa bi se i o tom pustopašnom pučkom leru dala složiti zanimljiva knjižica.

                Ivan Vujević kroz književne dveri dovodi nam i svog sumještanina I. K., poznatijeg kao Periša, koji je bio Gajtanov suvremenik iz Hršćevana, premda ga autor nije spomenuo u ovom svom djelu (ponešto skraćenom izvornom rukopisu) koje je žanrovski hibrid više književnih vrsta. Kratki je to roman u koji su ucijepljeni i publicistički i intertekstualni fragmenti, romansirana Perišina biografija, ali istodobno i autobiografsko memoarsko štivo u kojemu se autor prisjeća svog djetinjstva, studentskih dana i mladosti, tijekom kojih se oko Periše okupljao kružok studenata žednih životnih istina, gladnih znanja i mudroslovnih spoznaja. Glavni je lik ove duhovne novelete bogati mjesni trgovac i prorok Periša, zvan i Petraš, (a poznato je da nitko nije prorok u svom selu), negdašnji siledžija koji se u zreloj dobi obratio kršćanskoj vjeri, Isusov sljednik koji je nosio svoj teški životni križ, rođen pod nesretnom „zvizdom“ da je za svog 87-godišnjeg života pokopao pokćerku i vlastitu kćer.  

"Svoje nekadašnje prljave poslove, svoju mutnu prošlost, Periša je čuvao kao veliku tajnu koju je smatrao prošlošću koja se ne smije i ne treba spominjati, misleći naivno da je to i narod stavio u zapećak" - navodi autor tamnu stranu prvog desetljeća nakon Perišine punoljetnosti, o kojoj s njime nije nikada razglabao. Ostala je to tajna za čitatelja, ali Vujević u svojim zapisima poštuje osmu Božju zapovijed: Ne reci lažna svjedočanstva! Pa se odrekao prava pisca na fikcijsku priču i zadaće da obasja mrkline ljudske duše kad siledžijski nanosi krivdu i bol drugima, tako sve ostaje na pukoj spoznaji da je proveo četiri godine u tamnici zbog pokušaja ubojstva (što je čak i relativno velika kazna u usporedbi s nekim današnjim presudama u nas, u kojima i višestruki ubojica biva oslobođen zatvora, čak i bez uvjetne kazne). A mali je grijeh odustati u romanu od i zamišljene priče o tome koji su to pravosudni slučajevi spojili tri akademski obrazovana čovjeka u isti pržun za vrijeme Austro-Ugarske monarhije, ili Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije). Nešto su politički konkretniji navodi u ovoj priči tek ono o "revolucionarnim" gibanjima među imotskim gimnazijalcima krajem pedesetih godina u komunističkoj Jugoslaviji te apokrifni govori Brune Bušića o Hrvatima kao našim vladarima, iako to doba naš junak Periša nije dočekao. 

I zahvaljujući milosti Duha Svetog, s Perišina "utrnulog srca pao je cijeli varićak tereta", prošli padovi i kušnje zapravo su bili Božji ispit" i naš junak okreće novu obraćeničku stranicu svog zemnog života. I, što stariji, Periša biva sve ponizniji, skromniji, znaniji i mudriji, svagdašnji čitač Biblije u svom malom selu, pun krjeposti (od kojih je umjerenost nad željama, nagonom i strasti ponajveća), pravo oličenje obraćenika od bezvjernog i obijesnog mladića koji je činio zlo gdje se pojavio, i time je kao "obraćena ovčica" nebesima draži, jer i evanđelisti spominju Isusovu prispodobu o izgubljenoj ovci: "Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." (Matej 18, 12-14) I Periša je harno živio vjersko, moralno, intelektualno i emotivno obraćenje.

Autorov kum i mladenački uzor Periša svoju je ekumensku empatiju svjedočio i među životinjama, od lovačkih dana do druženja s njima u vlastitom dvorištu, bio je njihov dobri pastir sa štapom kao "dirigentskom palicom" i možda je poput svetog Franje razgovarao s pticama, ali i sa svojim pčelama, koje je volio iznad svega. Možda i zbog njihova proizvoda, jer su na oltaru svijeće "rojevi usnulih pčela", kao što prekrasno primijeti fra Rajmund Kupareo (1914. - 1996.) u svojoj antologijskoj pjesmi "Balada o Gospinim pčelama", koja je toliko lijepa da je citiram cijelu:

Tako je bila Marija lijepa

Da su se za njom jagmile pčele

Pa kad bi časkom prestala s poslom,

Na njene ruke one bi sjele.

 

Jer te su ruke nosile Krista,

Iz njih je slatko jeo i pio.

Pčele su znale da je med njihov

Djetetu Božjem posebno mio.

 

Bile su tužne što žive malo

I što im krila ne traju duže.

One bi htjele barem još jednom

Isusu ljubav s medom da pruže.

 

Zato ih Gospa vječnima stvori:

U svijeći ljubav gori im bijela.

Jer, što su svijeće tu na oltaru

Rojevi nego usnulih pčela?

I evo nas na početku jednog malog mementa i hommagea Ivana Vujevića svom zavičaju i rodnom mjestu u kojem je prije 80 godina udahnuo prve gutljaje svježeg zraka, koji mu još daje snagu u vitalnom peru, koje nam je podarilo priču o zaboravljenom proroku Periši, duhovno štivo kao uzdarje zavičaju Podbablja, sretnom što je imalo jednog takvog sina, žednog novih sinova koji bi biblijskim stranicama kročili obraćeničkom stazom k Isusu Kristu. 

Mladen Vuković

Podijeli sa prijateljima!