Podbablje Portal - Sve iz Podbablja na jednom mjestu!

Pjesme „O starini snivam“ Ante Biočića

Podijeli sa prijateljima!

biočić ante-o starini

U nakladi Imotske krajine, kao 46. naslov u knjižnici Ta Imota, objavljena je prva knjiga stihova „O starini snivam“ narodnog guslara i diplara Ante Biočića. Rođen je u svibnju 1934. godine u Runoviću i od dida je naslijedio gusle i pismu, kako sam opjeva u kratkoj autobiografskoj pjesmi o sebi.

Mirovinu je zaslužio u imotskoj Šumariji i živi u Imotskom. Već desetljećima nastupa na svim folklornim priredbama u Imotskoj krajini i šire. Objavio je CD nosač zvuka s deset pjesama 2009. godine, a napisao je više od tri tisuće stihova, kako je navedeno na internetskoj stranici http://hrvatskiguslari.blogspot.com/ na kojoj se navodi ukupno 20 živućih guslara iz Imotske krajine.

 

 

Biočić je prvi naš guslar koji je u knjizi objavljuje svoje pjesme, ukupno ih je 53 u deseteračkim dvostihovima, a teme su mu Bog, Gospa, sveci i blaženici, franjevci, hrvatski branitelji, domoljubi i političari, naši krajevi i gradovi, povijesna događanja (oslobođenje Imotske krajine 1717., Sinjska alka, Bleiburg 1945…), a dvadesetak pjesama je posvetio poznatim imotskim i hrvatskim pjevačima, sportašima, književnicima i prijateljima Imoćanima. Pri kraju zbirke su i šaljive i mudroslovne pjesme o negdašnjim i današnjim običajima, životu u tuđini, ženidbi, mladim curama, svekru i svekrvama, nazdravica…

„U svojim pjesmama posvećenima pojedinim osobama, pjesnik uvijek piše u superlativima. On ne uspoređuje, nego svaku osobu vidi na svoj način. Ovo je zapravo pravi put i poticaj svima nama - prepoznati dobro koje čovjek čini, a ne biti skučen pa najprije tražiti razlog za sumnju, propitivanje, kritiziranje, omalovažavanje, ogovaranje, klevetu… Nažalost, malo je ljudi koji se drugima dive. Ta karakteristika kao da pomalo iščezava. Na koncu pjesnički opus Ante Biočića otkriva nam plemenita čovjeka, vjernika, domoljuba i pjesnika na sebi svojstven, neponovljiv i nesvakidašnji način!“ – piše u predgovoru fra Ivan Režić.

U dužem predgovoru Željka Todorića o tom marljivom kapetane deseteračke lađe koja desetljećima plovi gustim vodama imotsko-hrvatske svakodnevnice, zanimljiva su promišljanja o nedovoljno priznatoj guslarskoj baštini: „Stoga je ova narodna kultura uglavnom prepuštena sama sebi, još uvijek nedovoljno nazočna u hrvatskom javnom životu. Niti je zastupljena u školama, niti u glazbenim akademijama niti na hrvatskoj dalekovidnici. Usprkos svemu, gusle i narodni deseterac još uvijek žive. Ubijaju ih dušmani, a ubiti ih ne mogu. A i kako će ih ubiti kad ih štiti dragi Bog i njegovi poslanici - megdandžije, lučonoše i guslarski stožernici poput Ante Biočića, Mile Krajine i sličnih "ajduka" deseteračke pjesme. Marljivo raspoređeni po škrapama i pećinama svoje Arkadije, ne daju Antini "puntari" crvenim Osmanlijama u svoje zidine. Visoko gore u gradu na gori čuvaju oni straže. U rukama im gusle hrvatske, sveta vodica, kamen, tamjan - i kletva na usnama: "Bježi vraže gdje te traže... U Zagreb, Split, Istambul... Bruxelles, ali nećeš u zemlju Morlaka i Hrvata, nećeš u naše gusle - našu Arkadiju!" (…)  Ante Biočić je tipičan predstavnik seljačke umjetnosti u Hrvata. Ono što je hrvatska umjetnička naiva u slikarstvu s Generalićem, Večenajem ili Hegedušićem na čelu to je naš narodni deseterac u književnosti, a gusle, diple, ganga, ojkavica ili narodna kola u glazbi… U stilističkom smislu Antin deseterački stih je spartanski ogoljen. Njemu je poruka važnija od kićene metaforike i pjesničkih figura. Ante je još više humorist - zabavljač i pripovjedač - scenska pojava sa svim karakteristikama pučko-kazališne umjetnosti. Društveni Ante je veseljak pun vica, pjesme i smijeha. Neki zlobnici rekli bi - baraba. Međutim, privatni Ante je više smireni pokajnik nego šaljivdžija, više pokornik nego govornik. I upravo je ta suprotnost našeg unutarnjeg "ja" s onim izvanjskim "ja" glavna okosnica sukoba kod brojnih umjetnika: mi tako mali i prolazni, a svemir tako velik i moćan. Ante Biočić je samo jedan - neponovljiv. On je dobri duh Imotskog. Čovjek i simbol.“

I STVORI BOG JAVOR I ČOVJEKA

Kada je Bog čovjeku podario drvo javorovo, nije ni slutio da će od njega taj Adamov potomak učiniti gusle kojima će opjevati svu svoju i tuđu tugu, nije ni slutio da će ga istima slaviti... I stvori Bog javor i čovjeka, a čovjek stvori gusle i pjesmu... epsku, duboku ko more, snažnu ko stijene kojima mu kuća pradjedova opasana od pamtivijeka. I bi vječna jeka, među stijenama... Noć udahnjivala malim guslačima priče i predaje o mitskim junacima. Zorom se rađale pjesme, podnevnim suncem iz grudi letjele svijetom... preko stijena do neba. S neba kroz oblake doprle i do naših dana, sletjele u prste Ante Biočića. I potekle kroz gudalo suze ovog runovićkog sina na moje, na vaše, na naše dlanove, u današnje svagdanje vrijeme otuđenja od neba, stijena, pjesme, kuće u sebi i one izvan nas. Ovom nazdravicom, diplarskim zvucima i guslarskim pjesmama krenuti nam je u potragu za pouzdanijim identitetom i zamrznutom tradicijom. Ovo je ponovno rađanje jeke kojoj je poletjeti svijetom, ovaj put iz naših grudi do neba.

Suzana Budimir

 

ANTINA NAZDRAVICA

 

Živili pa se veselili,

obraz obijelili,

i mene ne zaboravili.

Ne navaljuj domaćine,

sve za jedan dan,

a ja ti to ne mogu popit sam.

Hvala ti dome,

potrči brže,

ponesi više.

Vino je slatko,

niz grlo glatko,

dobro će biti,

mi ćemo ga piti.

A domaćin će biti u svojoj pameti,

pa će nama bukaru još jednu donijeti.

Bolje je jedna bukara mala,

nego prazna tri bokala.

Ma litriću, misliću, poliću, stoliću...

Pola oka moja muka,

kamo sreća da si veća.

Domaćine sve ti pivalo,

samo ti bačva plakala.

Ajde skoči pa natoči,

eno ključa kod obruča.

A ha ha ha

Nu vidi sina moga oca,

oca moje dice,

divera moje snajke,

unuka moje bake.

Pa to je sve meni.

Zdrav si komljane,

koji si do mene,

nazdravi do sebe,,

pa nek vrati opet do mene.

Ja je nebi ima više šta svrljati,

samo bi zna smandrljati.

Prva ko granje,

druga ko slama,

a treća ode,

a ha ha ha,

niz grlo sama.

O, raduj mi se grkljane,

sad će plakat,

neću ga žvakat.

na vrvu je led,

na dnu je med,

probit ću led,

popit ću med.

Ova čaša, dika naša,

ova boca našeg oca,

kud se god skitala,

za nas pitala.

Šušu, mušu pa u gušu.

Od kapi do kapi,

do stana ni kapi.

Zdravi ste, pa zdravi!

Živili!

Neka nam živi naša

jedina Hrvatska!

 

Ante Biočić

Podijeli sa prijateljima!